Arapski oriks je izumro u divljini ranih 1970-ih, ali je sačuvan u zoološkim vrtovima i privatnim čuvalištima i ponovno uveden u divljinu početkom 1980-ih. Arapski oriks je klasificiran kao ugrožena vrsta na Crvenom popisu IUCN-a (2009.2) i navedena u CITES dodatku I. Od 2008, populacija mu je procijenjena na oko 1100 jedinki u divljini i 6000-7000 jedinki u zatočeništvu u zoološkim vrtovima i privatnim zbirkama diljem svijeta. Katarski oriks pod nazivom 'Orry' odabran je kao službena maskota igre za Azijske igre 2006. u Dohi.
Etimologija
Taksonomsko ime Oryx leucoryx dolazi iz grč. orux (Gazella/antilopa) i leukos (bijeli). Arapski oriks se naziva i Bijeli oriks, te je poznat kao maha, wudhaihi, baqar al Wash i boosolah na arapskom.
Ruski zoolog Peter Simon Pallas uveo je termin "Oryx" u znanstvenu literaturu 1767., nazivajući afričkog elanda oriks antilopom (Pallas, 1767). Godine 1777. ime je prebačeno u Cape Gemsbok. U isto vrijeme, također je opisao ono što danas nazivamo Arapski Oryx kao Oryx leucoryx, bilježeći raspon prostiranja kao područje "Arabije, a možda i Libije." 1816., Henri Marie de Ducrotay Blainville dijelila je skupine antilopa, usvojajući Oryx kao ime roda, i preimenovala Pallasovu Antilope Oryx u Oryx gazella (de Blainville, 1818.). 1926., Martin Lichtenstein zbunjen prebacivanjem imena Oryx leucoryx u Sabljorogi Oryx (sad Oryx dammah) koju su u Sudanu pronašli njemački prirodoslovaci Wilhelm Friedrich Hemprich i Christian Gottfried Ehrenberg (Lichtenstein, 1826.).
Arapski oriks je tada bio bezimen do prvih živih primjeraka u Europi doniranih Zoološkom društvu u Londonu 1857.
Ne shvaćajući da bi to mogao biti Oryx leucoryx prethodnih autora, dr. John Edward Gray predlaže da se životinja nazove Oryx Beatrix po Princezi Beatrice od Ujedinjenog Kraljevstva (Gray, 1857.). Iako se taj naziv održao dugi niz godina, Oldfield Thomas preimenovao je Sabljorogog Oryxa u Oryx algazal 1903. (što je tada preimenovana Oryx dammah), i dao Arapskom Oriksu natrag izvorni naziv.Zbrka između 2 vrste je pogoršana činjenicom da su se obje životinje nazivale Bijeli Oriks na engleskom jeziku.
Anatomija i morfologija
Arapski Oriks visok je 1m u ramenima , a teži 70 kg. Njihova koža je gotovo svijetlo bijela, a njihov donji dio i noge su smeđe, a tu su i crne pruge, gdje glava prelazi u vrat, na čelu, na nosu i ide od roga kroz oko do ušća. Oba spola imaju duge ravne ili blago zakrivljene prstenaste rogove koji su dugi 50-75cm.
Arabski Oriks se odmara tijekom dnevne vrućine i može predvidjeti kišu, te će krenuti prema njoj, što znači da imaju ogromne staništa. Stada u Omanu mogu biti u staništu od 3.000 kvadratnih km. Krda su mješovita spola i obično sadrže između 2 i 15 životinja, iako su viđena stada i do 100 jedinki. Arapski oriksi su općenito neagresivani jedni prema drugima što omogućuje da krda žive mirno neko vrijeme.
Osim ljudi, vukovi su jedini predator arapskih Oriksa. U zatočeništvu i dobrim uvjetima u divljini, Oriksi postižu životni vijek do 20 god. U razdobljima suše, očekivani životni vijek im se može znatno smanjiti zbog pothranjenosti i dehidracije. Ostali uzroci smrti su borbe između mužjaka, ujedi zmija, bolesti i utapanje u poplavama.
Rasprostranjenost
Povijesno, Arabski Oriks se vjerojatno kretao tijekom većeg dijela Bliskog istoka. Ranim 1800-ih, nastanjivali su i Sinaj, južnu. Palestinu, Transjordan, velik dio Iraka i većinu Arapskog poluotoka. Tijekom 19. st. i poč. 20., stanište arapskih Oriksa se pomaklo natrag prema Saudijskoj Arabiji, a do 1914. je tek nekoliko jedinki opstalo izvan te zemlje. Bilo je nekoliko izvješća o arapskim oriksima u Jordanu 1930., ali od sredine 1930-ih jedina preostala populacija bila je u pustinji Nafud na SZ Saudijske Arabije i Rub' al Khali na jugu.
Godine 1930., arapski prinčevi i činovnici naftnih kompanija počinju lov na arapskog oriksa automobilima i puškama. Lov je rastao, a neki su izvijestili da je korišteno čak 300 vozila. Do 1950, sjeverna populacija je praktički izumrla. Zadnji je arapski orinks u divljini prije introdukcije je viđen 1972..
Arapski orinks preferira stanište u pustinji šljunka ili pijeska, gdje ga štiti brzina i izdržljivost od većine grabežljivaca i pješačkih lovaca. U pijesku pustinje u Saudijskoj Arabiji, arapski oriks se uobičajeno nalazi u tvrdom pijesku područja ravnica između mekše dine i grebena.
Zaštita
Fauna & Flora International, uz financijsku pomoć iz World Wildlife Fund spasili su arapskog oriksa od izumiranja. Godine 1962., te grupe su pokrenule prvi u zatočenički uzgoj stada u svakom zoološkom vrtu Phoenix Zooa, ponekad nazivanog " Operacija Oryx". Počevši sa samo 9 životinjama, Zoološki vrt Phoenix je imao više od 200 uspješnih rođenja. Odavde, orikse su slali u dr.zoološke vrtove i parkove za pokretanje stada.
Arapski oriksi su lovljeni do izumiranja u divljini od 1972. Do 1980 broj arapskih oriksa u zatočeništvu se povećao do točke da se introducirao u divljinu.
Prvo puštanje u Omanu pokušano je sa oriksima iz Parka divljih životinja San Diego. Premda brojevi u Omanu su smanjeni, sada ima divlje populacije i u Saudijskoj Arabiji i Izraelu.
Arapski oriks je popisan kao ugrožen od strane IUCN-ove Crvena liste . 2008.procjenjeno je da ima oko 1100 oriksa u divljini, s 6000-7000 oriksa u zatočeništvu u svijetu, ugl.u regiji. Neki od njih su u velikim ograđenom staništima(free-roaming), uključujući i one u Siriji(Al Talila), Bahrein, Katar i UAE.
28. lipnja 2007, utočište omanskog arapskog oriksa je prvo mjesto uklonjen s UNESCO-ve Svjetske baštine. UNESCO-ov razlog za to je odluku Omanske vlade da otvori 90% crpilišta nafte izgleda. Arapska populacija oriksa na mjestu je smanjena s 450 oriksa 1996. na samo 65 2007. Sada je preostalo manje od 4 para.
