ČOVJEKA napao medvjed. Teške tjelesne ozljede. Jed­va izvukao živu glavu

Sve tako vrište naslovnice prošloga tjedna, a mi se ozbiljno zabrinuli. Koliko su uopće sigurni lovci kada krenu u lovište?
- Obzirom da je užežin sv. Huberta, zaštitnika lo­vaca i lova, molila bih vas da našem ranjenom kolegi ovako javno zaželim brz oporavak. Svakako ćemo se pomoliti svetom Hubertu u Zagrebu u njegovo ime - veli nam Maja Vlak, lovkinja već puna dva desetljeća i smiruje nam nemir:
- Takve se nevolje događaju, jednostavno si na kri­vom mjestu u krivo vrijeme. A opet, mnogo je toga posljednjih godina poremećeno, sve to možemo pri­pisati globalnom zatopljenju, snijega nema, jer medo se trebao već pripremiti za zimski san.
Lovstvo nije samo nošenje puške po lovištu već uz­goj i zaštita divljači, očuvanje vrsta, uređenje i čuvanje lovišta - deset mjeseci teško­ga rada - koliko ljudi uopće poznaju taj dio lovačkoga posla?
- Lovstvo je znanost o lovu, slažem se s tim da to nije samo “nošenje puške“.Da bi se lovilo mora se pripremiti lovište, trava raste, drače se šire, putevi obrastu, jer smije se loviti tek dva mjeseca u godini, a za deset mjeseci lovostaja baš sve se u prirodi promi­jeni - pojašnjava nam Maja.
Lovci, kaže nam, taj dio svog posla vole i jako dobro poznaju.
Mnogima taj rad predstavlja i čast i zadovoljstvo.
- Skupi nas se puno, organi­ziramo radnu akciju, naravno nakon posla slijedi druženje, marenda. Ja sam u dvadeset godina lovačkog staža bila na svakoj akciji u lovištu i to je poseban užitak, svijest da si dopri­nio očuvanju lovišta - kaže naša sugovornica.
Nije to lovcu težak niti napo­ran rad, jer niti jedan lovac neće ostaviti divljač žednu.
- Moja udruga je sagradila 15- tak velikih kamenica koje se re­dovno pune ljeti, održavamo puteve, sijemo, kosimo travu, gra­dimo pojilice, smanjujemo broj štetočina u lovištu, brinemo za mir divljači u vrijeme lovostaja, te pazimo da ništa ne dostaje u lovištu.
Zanimalo nas je i jeli se Maja ikada našla u opasnoj situaciji, ona koja vam ovo piše reagira neobično i na skakavca...
- I nisam i jesam. Da obja­snim, nošenje oružja nalaže mi opreznost i sigurnost, a to nam se svake nedjelje stavi na zna­nje u sedam sati ujutro od vođe grupa. Sjećam se kada sam bi­la predsjednica jedne ženske lo­vačke udruge, i kada sam staja­la ispred stotinjak lovaca i lovkinja, prvo što nakon pozdrava i dobrodošlice lovcima i lovkinjama naglasite je sigurnost u lovu veli.
Lovci su, među ostalim, obućeni da drugu u nevolji pruže po­moć, njihovo jedinstvo poznato je među svima, oni su prijatelji...
- S položenim ispitom smo svi isti. Naravno, s godinama nas vežu prijateljstva i razmijenjujemo lovačka iskustva. Sudi­onica sam međunarodnih lovo­va, organiziranih isključivo za dame, e to je tek prelijepo lovač­ko iskustvo.
Zahvaljujući društvenim mrežama, priznaje nam Maja, shvatila je kako svi lovci na cijeloj kugli zemaljskoj razmišljaju isto.
- Svi imamo istu lovačku etiku: voli i čuvaj životinje.
I sad, prije negoli se društva za zaštitu životinja i “fejsbuk aktivisti“ (klikom za spas naroda i planete, mo’š mislit) propnu na zadnje noge, moram i ja napi­sati neku, ova Maja mi preuzela priču posve.
Dakle, ljudi su lovci oduvijek bili, mesožderi smo u hladnjake naših trgovačkih centara fino upakira­no meso ne dolazi samo. Netko je tele, kravu, svinju, štoli - priveo, skratio mu život i obogatio naš. Preda­tori smo, tako je.
- Ne osjećam potrebu za pucanjem, jer svaka nedje­lja je nešto novo, i svaku nedjelju iznova nešto novo naučim a i dan danas još uvijek učim. Što sam duže lovac sve manje pucam, ponovo se usredotočujem na prirodu i njezine aktivnosti - zaključuje Maja.

Izvor: Slobodna Dalmacija 31.10.2015., Piše: Milena Budimir, Snima: Božidar Vukičević/Cropix