PAS SVETOG HUBERTA

Subota, 12 Studeni 2016 10:00

Pas svetog je zasluženo najpoznatiji predstavnik svoje grupe pasmina – krvosljednici i goniči. To je pas savršeno dizajniran za praćenje traga, pas s (anatomski) najboljim nosom, brojnim ‘dodacima’ i karakternim osobinama koje ga čine nepobitnim prvakom u ‘njuškanju’ .

Povijest pasmine

Prema legendi, prve krvosljednike uzgojili su belgijski redovnici iz samostana Sv. Huberta još 1000
godina prije Krista. No, povijesna činjenica je da su od oko 1200 godine redovnici iz opatije sv Huberta
svake godine slali francuskome kralju na dar po nekoliko parova crnih krvosljednika.

Nisu uvijek dočekivani s entuzijazmom, npr Charles IX se žalio kako su ti psi dobri za praćenje divljači, ali ne i ako se želi progonjenoj životinji skratiti muke.

Čini se da je tradicija darivanja krvosljednika zamrla uoči Francuske Revolucije, a s Napoleonovim ratovima slična je sudbina zatekla
lovstvo u Francuskoj općenito. Kasnije su neki, poput Barona Le Couteulx de Canteleu, pokušali spasiti pasminu, ali vjerojatnije je da je ona tek ‘rekreirana’ kasnije, razvojem modernog psa sv Huberta.


U 16. stoljeću pas Sv. Huberta dolazi s normanskim osvajačima u Englesku. Točnije, normanski grof
Guillaume poveo je 1066. godine svoje pse kad je krenuo osvajati Englesku. Ondje su se ti psi udomaćili
i počinju se javljati u dva tipa. Trobojni i bijeli psi dobivaju ime talbots, a crni i crni s paležom nazivaju se bloodhound, što je engleski naziv za psa Sv. Huberta.

Iz Engleske se pas Sv. Huberta proširio po cijelom svijetu, a osobito u SAD-u. Najprije je korišten
isključivo za lov na krupnu divljač te za rad na krvnom tragu.

Zbog upravo nevjerojatno razvijena osjetila mirisa, poslije se njime sve više koristilo za praćenje ljudskog traga.
U Americi je tako korišten za pronalaženje odbjeglih crnih robova ili robijaša. U policijskoj službi najrazvijenijih
zemalja pas Sv. Huberta i danas je nezamjenjiv za praćenje traga kradljivaca, pronalaženje izgubljenih osoba, a najčešće zalutale djece.

 

Loviti krupnu divljač s čoporom pasa Sv. Huberta, zasigurno je bio vrhunski užitak srednjovjekovnim plemićima.
Dostojanstvena izgleda, s naboranim licem, ti bi psi polagano, ali vrlo temeljito pretraživali teren. Pronašavši divljač,
gonili bi je prema lovcima oglašavajući se vrlo lijepim i jakim glasom. Došavši do odstrijeljene divljači, veselo bi je oblizali, iskazavši tako svoje potpuno zadovoljstvo.

Ti otmjeni i simpatični psi lov su oduvijek shvaćali samo kao običnu igru.


Današnji stručnjaci tako su potpuno neskloni teoriji da porijeklo imena (na engleskom ‘blood’ – krv + ‘hound’ – pas) ima veze s
činjenicom što je pas pratio krvavi trag ranjene divljači, a još manje što je pritom bio ‘krvožedan’, već je vjerojatnije da se ‘krv’
u imenu odnosi na ‘punokrvnost’ (pure-blooded), tj rano usavršavanje pasmine.

Naziv je pasmina dobila po Sv. Hubertu (655.-727.), biskupu iz Liegea kojeg štujemo kao zaštitnika lovaca. Naime, smatra se da je on lovio s čoporom velikih crnih pasa te pasmine.

Detaljne karakteristike

Pas svetog je zasluženo najpoznatiji predstavnik svoje grupe pasmina – krvosljednici i goniči. To je pas savršeno dizajniran za praćenje traga,
pas s (anatomski) najboljim nosom, brojnim ‘dodacima’ i karakternim osobinama koje ga čine nepobitnim prvakom u ‘njuškanju’ .

"Od svih pasmina na svijetu daleko najrazvijenije osjetilo mirisa ima pas Sv. Huberta. Zbog svoje naravi i izgleda s pravom ga opisuju kao "psa koji hoda za vlastitim nosom"."

Nastali su kao veliki lovački psi za lov na krupnu divljač (vepra i jelena), ali kasnije su se mahom počeli koristiti za traženje ljudi,
kako odbjeglih zatvorenika, tako i nestalih i otetih. Jedno vrijeme u Americi svjedočenje ovog psa bilo je nepobitno prihvaćano na sudu,
a službenoj osobi nije trebao nalog za pristup privatnom posjedu, ako se posjed našao na putu krvosljednika na tragu.


Danas su zakoni modernizirani, ali i dalje se ovi psi spominju u brojnima od njih, a policija se oslanja na njih u velikoj mjeri.

Zanimljivo je da pas Sv. Huberta nikad ne napada objekt traganja, nego samo veselim lavežom i mahanjem repa označava kraj potrage.
To je iznimno dobroćudan pas, miran, strpljiv i privržen svom gospodaru. Također je vrlo nježan i umiljat, a s djecom pažljiv i razigran.

Poslušan je, ali katkad i tvrdoglav, osobito kad je na tragu.


Treba shvatiti da mu je njuškanje životni poziv i nešto što je važnije od svega, pa čak i od gospodarove naredbe.
Vrlo je osjećajan i teško proživljava ukore bilo koje vrste.

Kao i dosta velikih pasmina, skloni su torziji želuca, ali i nekim drugim oboljenjima probavnog sustava. Također imaju osjetljive oči i kožu i uši, a zbog svoje građe i gustog krzna skloni su pregrijavanju.

Njegov lavež je zastrašujuće glasan i dubok, a voli i zavijati. Ako se želite igrati bacanja i donošenja predmeta, nemojte se iznenaditi njegovoj neposlušnosti - on to jednostavno ne želi raditi.
Sve u svemu, iako zna biti smrdljiv (zbog nabora na koži) i iako je vrlo tvrdoglav i iako može zasliniti sva četiri zida odjednom, ovaj pas je vrijedan ljubavi, odan i zabavan.


Obasipat će vas pažnjom i tetošenjem, ali će isto tražiti zauzvrat.

Iako može živjeti u stanu (jer jednostavno obožava ljenčariti), najbolje je da imate veliko dvorište u kojem se može igrati. Potrebno mu je puno vježbe i igre.

Šetnja s uzicom je jedina opcija ukoliko vam ne smeta da trčite za psom koji je osjetio neki zanimljivi mirisni trag.
Nemojte pretjerano šetati ili trčati s mladim psom Svetog Huberta jer bi mogao kasnije imati probleme sa zglobovima.

Ima glatku kratku dlaku koju je jednostavno održavati. Kupati ga možete samo po potrebi, a najbolje se njeguje ako ga brišete
grubim ručnikom - dlaka će biti sjajna i blistava. Dugačke, obješene uši redovito pregledavajte i čistite.

Kod ove pasmine uistinu je agresija gotovo potpuno uklonjena iz karaktera, što je korisno svojstvo za velikog psa, skupog za održavanje,
koji je služio za pronalaženje krupne ranjene divljači koja se, jednom stjerana u kut, borila na život ili smrt, i lako mogla pritom ozlijediti psa.

 

 

Sveti Hubert

Rođen je u plemićkoj obitelji. Kao mladić, živio je na dvoru franačkog kralja Ditriha III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pepina od Heristula u Metzu.
Bio je cijenjen i sposoban. Vjenčao se za plemkinju Floribanne, 682. Dobili su sina Floriberta, koji će kasnije postati biskup, ali mu je žena umrla pri porodu.

Hubert se povukao iz plemićkog života i strastveno se predao lovu. Prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao je jelena
koji je imao raspelo između rogova i čuo je poziv na obraćenje te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa Lamberta u Maastrichtu.

Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na
mlađeg brata Oda i dao mu sina na skrb. Svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu,
otišao je na hodočašće u Rim, 708. U međuvremenu, lokalni plemeći ubili su biskupa Lamberta.


Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta za novoga biskupa.

Isticao se dobrim djelima i molitvom. U velikoj ceremoniji, dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liège,
koji je tada bio malo selo. Sagrađena je bazilika, koja je uskoro postala katedrala. Liège je zbog toga brzo napredovao
i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liègea, a sv. Lambert je proglašen za zaštitnika grada. Proširio je kršćanstvo u području Ardena.

Umro je prirodnom smrću 30. svibnja 727., za vrijeme molitve Oče naš. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Liège,
a kasnije su prenijeli tijelo ubenedintinsku opatiju Amdain. Za vrijeme reformatorskih ratova, tijelo mu je nestalo.


Vjeruje se, da su ga redovnici pokopali na tajnom mjestu u šumi.

Spomendan mu je 3. studenog. Zaštitnik je lovaca, grada Liègea, matematičara, optičara i radnika u metalnoj industriji. Po njemu je prozvana pasmina pasa -pas sv. Huberta.

Zadnja izmjena Petak, 11 Studeni 2016 16:40
K2 Items