Ris (Lynx lynx) je najveća europska divlja mačka koja je u Hrvatskoj, nažalost, ponovo na ivici istrebljenja. Nakon što je, po tadašnjim mjerilima, „uspješno“ u stupicu ulovljen posljednji autohtoni ris na čabarskom području 1903. godine, ris je nestao iz hrvatskih šuma sve do 1973. godine. Tada je šest životinja (tri para) iz Slovačke preseljeno u Sloveniju.  Dio te populacije potom se proširio u našoj zemlji – već iduće godine viđena prva jedinka.

 Danas je ris stalno je prisutan na 9573,4 km², a povremeno se javlja na još 1748,9 km². Na području Gorskog kotara, Like te Istre (Ćićarija) prisutan je stalno, a povremeno se javlja od Rijeke do Južnog Velebita u uskom obalnom pojasu, na području Dalmatinske zagore te oko Zdihova, Ribnika i Bosiljeva.

 Risovi žive samo u prostranom, očuvanom prirodnom okolišu. Njihova najvažniji hrana su srne, zbog čega ih lovci doživljavaju kao konkurenciju. Dr. sc. Magda Sindičić s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu napominje da je prisutnost zdrave populacije risa pokazatelj očuvanog staništa. „Činjenica da je ris prisutan u našim šumama posebna je vrijednost za hrvatski ekoturizam i naš je nacionalni ponos. Ris je sastavni dio ekosustava i neophodan je za njegovo funkcioniranje. Selektivni je predator koji napada slabije jedinke, čime regulira zdravstveno i brojčano stanje populacije plijena. Kada nema predatora, populacija biljojeda može prekomjerno narasti te nanositi velike štete biljnom pokrovu i šumama“.

Populaciji risa u Hrvatskoj danas ponovno prijeti istrebljenje, ponajprije zbog krivolova koji je u naglom uzletu i, posljedične, malobrojnosti. Istraživanja su pokazala da populacija risa u Hrvatskoj ima izuzetno nisku gensku raznolikost što joj otežava preživljavanje, a prisutno je i križanje među bliskim srodnicima. Iako se procjenjuje da bi ih moglo živjeti 100 do 150, današnja populacija svedena na jedva 40-ak jedinki.

Od ponovnog naseljavanja risova do danas stručnjaci su zabilježili smrt 234 jedinke. Uzrok smrtnosti uvijek je bio čovjek, osim u pet slučajeva. Godišnje odstrijelne kvote za risa propisivane su do 1998. godine, a do tada je udio krivolova u ukupnoj smrtnosti bio 5%. No nakon zabrane lova udio krivolova u smrtnosti penje se i preko 60%, s time da veliki dio krivolova vjerojatno ostaje nezabilježen.

Dr. sc. Magda Sindičić napominje da se od 12 risova koji su identificirani u Gorskom kotaru (fotografije s foto-zamki od 2011. godine), posljednjih godinu dana bilježi prisutnost samo četiri životinje. Dio njih je zasigurno ilegalno ubijen, kao i ris Tomo koji je bio obilježen radiotelemetrijskom ogrlicom pa se tako saznalo za njegovu smrt.

Tomo je bio obilježen krajem srpnja 2012. godine u dobi od oko 3 godine. Bio je jedini ris čije se kretanje posljednjih godinu dana pratilo pomoću ogrlice (ovakva istraživanja su zahtjevna i skupa pa od 2008. do danas nije bio obilježen niti jedan drugi ris). Njegova ogrlica je prestala raditi 24. svibnja 2013. godine i tada je najvjerojatnije odstrijeljen u blizini mjesta Drežnica u Karlovačkoj županiji. Ogrlica je pronađena, ima prerezan remen i razbijeno kućište s elektroničkom opremom što upućuje na namjerno uništavanje ogrlice. Postoji velika vjerojatnost da je počinitelj pronašao plijen risa (mladog srnjaka) i dočekao risa prilikom hranjenja. U njegovom slučaju nema tijela, ali smrskana ogrlica je potvrda da se radi o krivolovu. Podnešena je prijava Inspekciji za zaštitu prirode, a sumnja se na lokalne lovce s tog područja. Risovi su u Hrvatskoj strogo zaštićeni, a njihovo uznemiravanje, ozljeđivanje i ubijanje kažnjava se novčanom kaznom od 35.000 kuna.

Nadajmo se da ovo će ovo biti zadnji ovakav slučaj i da za risa dolaze bolja vremena!

Literatura: Mustapić, Lovstvo i Huber i dr., Izvješće o stanju populacije risa u Hrvatskoj za razdoblje 2011. i 2012. godine

Lovac.info, prema T-portal, N.J., 08. prosinac 2013.