Smeđi medvjed (Ursus arctos L.) je pripadnik reda zvijeri (Carnivora), porodica medvjeda (Ursidae) te roda Ursus kojeg dijeli sa još osam vrsta medvjeda koje danas žive u svijetu. Riječ medvjed proizlazi iz stare slavenske riječi medved koja je pak nastala tvorbom riječi "med-jed“ budući da se hrani medom i ličinkama pčela.

Medvjedi su poznati kao najveći kopneni mesojedi. Iako su poneki primjerci teži i od 300 kg, u Hrvatskoj odrasle ženke imaju prosječno 100 kg, a mužjaci 150 kg. Tijelo im je pretežito pokriveno smeđom dugom dlakom koja je po hrptu često tamnija pa i crna, a vršci dugih dlaka mogu biti svijetlosivi. Ispod duge dlake nalazi se gusta poddlaka koja je ljeti rjeđa nego zimi. Tijelo im je snažno, s izraženom grbom, i repom prosječno dugim 8 cm. Dužina tijela od vrha nosa do repa iznosi 160 do 225 cm kod mužjaka te 120 do 200 cm kod ženki. Visina medvjeda u ramenima je između 100 i 120 cm. Na relativno kratkim nogama nalazi se po pet prstiju koji svi dodiruju tlo, a na šapama se nalaze snažne pandže koje medvjedi ne mogu uvući. Njima medvjed raskopava zemlju, trule panjeve i mravinjake, okreće kamenje, ubija i kida plijen. 

Iako prema sistematici zvijeri, medvjedi su zapravo pravi svejedi. Gotovo 95 % svojih prehrambenih potreba zadovoljavaju hranom biljnog podrijetla (šumske bobice, plodovi bukvice, trave). Razne vrste beskralješnjaka poput ličinki mrava, osa i pčela medvjedu predstavljaju bogati izvor životinjskih bjelančevina, kao i lešine većih životinja koje su ostaci plijena vuka ili risa. Zubalo ima sva obilježja zvijeri, s karakterističnim sjekutićima, očnjacima i deračima i ukupno 42 zuba. Žvačne površine kutnjaka nešto su ravnije nego u ostalih zvijeri kao prilagodba za drobljenje biljne hrane.

Smeđi medvjed većinu života provodi samotno i nije teritorijalna vrsta, a veličina životnog prostora varira od nekoliko desetaka km² pa do nekoliko tisuća km². Unutar svog životnog prostora jedinka se kreće ovisno o dostupnim sezonskim izvorima hrane, pa se tako svi dijelovi ne koriste ravnomjerno. Mužjaci imaju veće životne prostore u odnosu na ženke, a prostor jednog mužjaka može pokrivati životni prostor više ženki, dok se životni prostori jedinki istog spola u pravilu vrlo malo preklapaju. Pare se od kraja svibnja do polovine srpnja. Tijekom sezone parenja i mužjaci i ženke se više puta pare s različitim jedinkama. Nakon trudnoće koja traje oko sedam mjeseci, u siječnju ili veljači kote se do četiri mladunčeta težine oko 350 g, slijepih i bez dlake.Mladi medvjedići žive s majkom do druge godine svog života. Nakon toga ženski potomci ostaju često u majčinoj blizini, dok mužjaci mogu otići daleko u potragu za vlastitim životnim prostorom (disperziju). U prirodi medvjedi mogu doživjeti više od 20 godina, a u zatočeništvu i do 40.

Staništa smeđeg medvjeda su velika, neprekinuta područja bogata raznolikim biljnim pokrovom kojima nalazi hranu, zaklon i pogodan prostor za brlog. Većina staništa koja zadovoljavaju životne potrebe medvjeda sastoje se od različitih tipova šume, u čemu presudnu ulogu imaju sastojine listača krupnog sjemena (bukva, kesten, hrast). Radi zaklona i paše važno je također postojanje guštika i livada. Za preživljavanje novorođenih medvjedića u brlozima zimi presudan je mir u staništu, ali na reprodukciju medvjeda snažno utječe i kvaliteta ostalih čimbenika.

Ukupna površina rasprostranjenosti medvjeda u Hrvatskoj iznosi 12.372,17 km². Od toga je površina stalnog staništa 9.573,37 km te je stalno prisutan kroz četiri godišnja doba. U Hrvatskoj živi oko 1.000 jedinki smeđeg medvjeda koje su dio populacije Dinarskog masiva, druge po veličini u srednjoj i južnoj Europi. U Hrvatskoj medvjedi nastanjuju područje Gorskog kotara, Like i dijelove Dalmacije.

Iako je medvjed zaštićen na državnoj i međunarodnoj razini, čovjek i dalje predstavlja najveću opasnost njegovu opstanku. Veliku opasnost predstavlja mreža prometnica koja onemogućuje prirodne migracije medvjeda i na kojima oni često stradavaju, a ponekad mogu izazvati i genetičku izolaciju pojedinih manjih populacija. Osim što jedinke često stradavaju na samim prometnicama, ugroženi su i uzimanjem mladunaca iz prirode. Odlagališta raznog otpada privlače medvjede bliže naseljima, te se oni polako navikavaju na ljude što uzrokuje promjene u njihovom ponašanju. Posljedica toga je formiranje problematičnih medvjeda koji najčešće bivaju odstrijeljeni zbog potencijalne opasnosti za ljude. U Hrvatskoj se smeđim medvjedom upravlja na temelju Plana gospodarenja smeđim medvjedom. Sukladno Zakonu o zaštiti prirode ova vrsta je strogo zaštićena, ali je ujedno i prema Zakon o lovstvu lovna divljač pa se određeni postotak (10-15%) od procijenjene veličine populacije tijekom lovne sezone zakonitim putem izlučuje iz populacije. Pojedine odstrijeljene jedinke često su trofejni primjerci, što podiže njihovu vrijednost. Nestanak medvjeda u velikom dijelu Europe posljedica je lova i krivolova kojima je ova vrsta uništavana jer je smatrana nepoželjnom. Međutim danas su mogućnosti povratka dodatno ograničene gubitkom staništa ili neprihvaćanjem od lokalnog stanovništva.

Znakovi prisutnosti medvjeda u prirodi

Otisak šapa: otiske medvjeđih šapa lako je razlikovati od drugih životinja s obzirom na to da medvjedi u hodu dodiruju tlo cijelim tabanima, slično kao čovjek. Tako ostavljaju trag koji nije sličan niti jednoj drugoj vrsti u našim staništima. Imaju po pet prstiju s pandžama i široki su 10 -15 cm. Prednja šapa je kraća od stražnje i šira je nego duža, dok je stražnja šapa duža nego šira. Tragovi malih medvjedića slični su jedino tragu jazavca, ali ako se radi o medvjediću, obično se u bližoj okolini mogu pronaći i tragovi majke.

Izmet: medvjeđi izmet može izgledati vrlo raznoliko ovisno u godišnjem dobu i izvoru hrane. Većinom je oblika velike „gomile“ ili debele kobasice debljine 3-6 cm. U izmetu medvjeda se uz mali udio hrane životinjskog podrijetla nalazi većinom biljni sadržaj, poput različitih trava, bobica i voća. S obzirom na to da medvjedi slabo probavljaju biljni materijal, pojedini se dijelovi hrane u izmetu mogu dobro prepoznati.

Oznake na stablu: kako bi ostavili znak svoje prisutnosti u staništu, medvjedi se češu o koru stabla ostavljajući mirise i ogrebotine. Paralelne ogrebotine od pandži mogu biti visoke i do 2 metra, a ako se nalaze na crnogorici iz njih se cijedi smola.

Zimski brlog i dnevni ležaj: medvjedi zimuju u šupljinama stijena ili na tlu među korijenjem velikog drveća. Ulaz u brlog je najčešće uzak, a obično sadrži ležaj od grančica, suhe trave ili lišća. Medvjedi u brlozima spavaju zimski san zbog nedostatka hrane tijekom zime. U zimskom snu tjelesna im temperatura pada te je rad srca znatno usporen. Ženke u brlogu kote mlade i hrane ih svojim vrlo bogatim mlijekom. Dnevni ležaji su mjesta gdje se medvjedi preko dana odmaraju, a nalaze se često na padini iza nekog većeg stabla ili grma. Prepoznati se mogu po uklonjenom lišću s tla i ulegnuću u krugu od 50 do 90 cm.

Glasanje: medvjed se glasa specifičnim režanjem samo kad je izazvan i time želi upozoriti i otjerati uljeza. Muški medvjedi se ponekad glasaju režanjem kad se nađu oko iste ženke u sezoni parenja.

Plijen i tragovi na mjestu hranjenja: znakovi medvjeđeg hranjenja ovise o vrsti hrane. Pri traženju biljne hrane kojom zadovoljava većinu svojih potreba obično je na širem području šumskog poda razgrnuto lišće, posebice pri traženju bukvice. Zdravu divlju životinju rijetko uspije uhvatiti i usmrtiti, ali može mladunče jelena ili srne, a posebice bilo koju vrstu domaće životinje. Plijen je često rastrgan, a pojedini dijelovi razbacani po većoj površini. Budući da su medvjedi vrlo snažni, mogu usmrtiti životinje s jednim ili više udaraca šapom po glavi, vratu ili leđima. Zbog te iznimne snage lubanja ili kralješnica žrtve često su slomljeni, glava čudno iskrenuta te iz usta i nosa curi krv. Ugrizi se nalaze na ramenu i području vrata, a razmak očnjaka je od 50 do 80 mm.

Preuzeto iz "Velike zvijeri - priručnik za inventarizaciju i praćenje stanja", DZZP, Zagreb

Izvor: Lovac.info, prema DZZP i Wild croatia