Razgrnuo sam kartu na stol i raspoređujem ekipu, zatvaram dolinu, štand taj-i-taj. Starije članove u blizini kolibe, dobre strijelce i brze strijelce na štandove na koje bi trebalo naići brzo i gdje je usko. Ovi koji su dobili štandove koji su najdalji (4,5 km) idu prvi. Ruksaci spakirani, taman sviće.

Provjeravam liniju da je sve kako treba, odazivaju se lovci jedan po jedan. Ali nema mog starog da se javi. Kontam, nešto je s tehnikom - ili mikrofon ili je baterija zatajila. On je na štandu koji je prvi na udaru pogonu s desne strane, kod jednog potoka gdje je jako markantan prijelaz. Oni koji čekaju su u potpunoj radio tišini. Ako se puca čeka se da se javi onaj koji je pucao da dâ status ostalima što se događa.

Javljam radiom pogoničima da mogu krenuti. Kaže kolega „Primljeno“ i krećemo polako prema dogovoru. Sjedim i šutim, gledam ispred. Očekujem da nešto naiđe, taman je lijepo vrijeme. Prođe oko pola sata od početka pogona i javlja mi kolega da ima friških tragova – naišao je na loge. Prođe još pola sata i čujem u daljini lavež pasa. 

Kad dreknu puška! Mukla tišina. Čekam da taj netko javi na radio, ali ništa se ne događa. Kako sam vođa lova, javljam se ja i pitam tko je pucao, pitam status. Javlja mi kolega pogonič da je izgleda puklo na štandu gdje mi otac sjedi. U međuvremenu mi štand do mog oca potvrđuje da se pucalo iz tog smjera. Pošto mi stari nema komunikaciju kažem kolegi da napusti štand i ode vidjeti  o čemu se radi.

Ostali čekaju, pogon stao dok ne saznamo više – nema ništa bez discipline! Nakon izvjesnog vremena javlja mi kolega da je stari odstrijelio ali da mu je mikrofon zatajio!

Čestitke padaju, lov se obustavlja i svi sa štandova krećemo prema mjestu odstrijela. Prazne se puške, nazdravlja se i bacamo se na posao tranširanja i snašanja mesa. Ovaj put smo snesli sve u isti dan, bilo nas je osmero. Bik je imao pola tone, u prosjeku je svaki od nas nosio ruksak od 35-40 kg!

E to je doživljaj!

Forum.lovac.info, S&L, listopad