Zašto se izbjegava upotreba pasa krvosljednika u lovu na visoku divljač

Napisao  Subota, 03 Siječanj 2009 14:07
Ocijeni
(0 glasova)

Sve više ovlaštenika prava lova, da bi smanjili troškove, izbjegavaju uporabu pasa krvosljednika u lovu na visoku divljač.

A da sve bude po propisima sklapaju fiktivne ugovore s vlasnicima pasa ko­ji su osposobljeni i ispitani za pronalaženje divljači na krvnom tragu, ne pitajući se pritom, isplati li se gubiti na tisuće eura, koliko vrijedi nepronađena divljač.

Sve više ovlaštenika prava lova, da bi smanjili troškove, izbjegavaju uporabu pasa krvos Ijedni ka u lovu na visoku divljač. A da sve bude po propisima sklapaju fiktivne ugovore s vlasnicima pasa koji su osposobljeni i ispitani za pronalaženje divljači na krvnom tragu, ne pitajući se pritom, isplati li se gubiti na tisuće eura, koliko vrijedi nepronađena divljač.

 

Što više vrijedi: krvosljednik ili uvjerenje o osposobljenosti?


Prema Zakonu o lovstvu svaki ovlaštenik prava lova koji prema lovnogospodarskoj osnovi ima odstrjel krupne divljači, odno­sno gospodari krupnom divljači u lovištu, mora imati u svom vlasništvu ili ugovornom obvezom stalno na raspolaganju lovačkog psa osposobljenog za praćenje krvnog tra­ga ranjene divljači. Velika je većina to riješila tako daje s osobom koja ima psa s položenom utakmicom u radu po krvnom tragu, odnosno pripadajućim uvjerenjem, pot­pisala ugovor i tako udovoljila propisu u možebitnoj provjeri lovne inspekcije.

Međutim, u praksi se sve manje lovi s krvosljednicima koji nisu u lovištu već samo na papiru. Evo kako to izgleda u jednom pro­sječnom državnom lovištu koje gospodari jelenom, srnom i divljom svinjom, a takvih je većina naših državnih lovišta u kontinen­talnom dijelu zemlje. U takvom se lovištu, gdje se gospodari krupnom divljači, prema planu lova obično odstrijeljuje od pet do deset grla jelenske divljači, dvadesetak grla sr­neće divljači i pedesetak grla divljih svinja. U lovištima gdje se gospodari jelenom ne bi trebalo biti lova sa psima već se odstrjel obavlja isključivo dočekom, najčešće s viso­kih čeka puškama risanicama koje su goto­vo u pravilu opremljene kvalitetnim optič­kim ciljnicima. 

Budući da su daljine cilja­nja uglavnom od sto do dvjesto metara, a prosječno 150 m i da je povećanje na ciljni­cima prosječno šest puta, oko 40 posto div­ljači je jače ili slabije ranjeno. Jedan dio, uglavnom loših lovaca, nakon pucanja ne provjerava mjesto na kojem je divljač bila u trenutku pucanja ako svojim ponašanjem ni­je pokazala pogodak. A takvom se provje­rom može puno odstrijeljene divljači spasi­ti.

brak_jazavcar_krvosljednik

 

Tako je u Sloveniji analizom dnevnika krvnih potraga svih vodiča krvosljedika u proteklom desetogodišnjem razdoblju utvrđeno da je provjerom mjesta nastrjela na mjestu gdje divljač nije pokazala bilo ka­kve znakove pogotka, niti kapljice krvi, od­nosno potragom po takvom tragu prona­đeno čak 32 posto uginule divljači koja ne bi bila pronađena da nije korišten pas krvo­sljednik.

Jedan dio divljači bio je lakše ili te­že ranjen pa je dugotrajnom potragom pro­nađen i dostrijeljen ili se od potrage odu­stalo nakon stoje utvrđeno da se ne radi o smrtnoj rani. Čak 42 posto divljači koja nije pokazala znakove nastrjela bilo je lakše ili teže nastrijeljeno!

A kakvi su financijski gubitci ako se ne traga za ranjenom divljači lako je izračunati: npr. prosječna vrijednost grla jelenske divljači (jeleni, košute, telad, meso i trofej) je oko 700, divlje svinje 200, a srneće divljači oko 200 eura po grlu. Ako je na deset odstrijeljene jelenske divljači od 4 do 5 izgubljeno, od 50 divljih svinja do 21, a od 20 srneće do 8 izgubljeno, vrijednost tih trofeja i divljačine je oko 8800 eura godišnje.

Nažalost, većina lovozakupnika razmišlja formalno zadovoljiti propis pa umjesto da kupuju pse krvosljednike pribjegavaju najjeftinijem rješenju, govaraju njihovo korištenje u lovištu.

Dok pak vlasnici psa s pripadajućim uvjerenjem razmišljaju kako je u stvari najbolje položiti utakmicu i takvog psa držati u boksu, održavati ga u životu i s njim ništa ne raditi jer on donosi desetak godišnjih ugovora od 500 do 2000 kn mjesečno, odnosno 5000 do 20000 kn godišnje!

brak_jazavcar_krvosljednik2

 

Većina ovih pasa nikada nije niti radila na prirodnom krvnom tragu, već je obučena i ispit, odnosno utakmicu polagali su na umjetnom krvnom tragu, najčešće goveđe ili ovčje krvi.

Da bi obučili psa krvosljednika koji s uspjehom pronalazi prirodni trag ranjene jelenske divljači, potrebno je najmanje četiri godine truda, genetski kvalitetan pas i najmanje pedeset potraga godišnje!

Većina lovaca nakon pucnja obično provjeri mjesto nastrjela i ukoliko na mjestu, odnosno u dvadesetak koraka ne nade krv ili odstrijeljenu divljač dalje niti ne traže. nekilovac_lovnakinologijaAko oni primijete krv, obično sami traže divljač i uglavnom je raznesu na obući okolo po šumi, a tek ako je ne nađu, tada u pomoć zovu prijatelje pa ostale članove društva da probaju tražiti s "običnim" lovačkim psima i to nekog kolegu, dobrog prijatelja koji će šutjeti o tome što se dogodilo, a tek ako niti tada ne uspiju, tek tada će pozva ti vodiča s obučenim psom, a i to se do godi vrlo rijetko! Do tada trag biva izgažen, krv na obući raznešena po šumi, a divljač otjerana tko zna koliko daleko.

A trebalo je postupiti upravo suprotno jer da nitko nije dirao trag, te da se u potragu krenulo ujutro s kvalitetnim psom, već bi 12 sati nakon nastrjela divljač gotovo sigurno bila pronađena. Isto tako, kada bi vodiči krvosljednika bili pozivani svaki put kada se pucana divljač, imali bi priliku obučiti svoje pse i stvoriti sigurnog pomoćnika, ali bi istodobno bili nepoželjni svjedoci što se i kako radi u lovištu.

Zbog toga ih obično nitko ne zove.

Kvalitetan lovački pas bez problema može pokrivati potrebe četiri do pet ovakvih lovišta, ali ih je vrlo malo. Za rad na tragu srneće divljači i divljih svinja još se pokoji nađe. Oni su uglavnom dobri lovački psi, malo slabiji krvosljednici, ali su ipak upotrebljivi.

Taj loš prosjek trebala bi popraviti barem lovišta "Hrvatskih šuma" jer bi svaka uprava šuma mogla imati bar jednog iskusnog "gotovog" krvosljednika i po jednog mladog koji se uvodi u rad, a u županijskimlovačkim savezima bi barem u svakom lovnom uredu trebao biti po jedan stari i mladi pas.

Mora se imati psa za pronalaženje krvnog traga

Koncesionar (ali i lovozakupnik, čl. 67. t. 1. 2. i 3. Zakona o lovstvu) obavezan je imati lovačke pse od­govarajuće pasmine za lovište koje uzima u koncesiju, a koji su registri­rani kod Hrvatskog kinološkog sa­veza i imaju položen ispit prirođenih osobina (IPO), lovačkog psa ospo­sobljenog za praćenje krvnog traga ili krvosljednika s položenim ispi­tom, a u lovištu koje uzima u konce­siju ima predviđen odstrjel krupne divljači, (č. 23. st. 5. t. 4. i 5. ZOL-a). 

Uporaba krvoslijedenja u zemljama srednje Europe kao što su npr. Slovačka, Mađarska, Češka, Austrija i Slovenija vrlo je raširena: svako pucanje na divljač visoka lova provjerava se sa psom bez obzira je li divljač pokazala pogodak ili ne. Mogli bi i mi slijediti njihov primjer.

A mi se vrtimo u začaranom krugu: uvjerenja o osposobljenosti pasa krvosljednika posjedujemo, postoje potpisani ugovori, lovoovlaštenici ne troše vrijeme i novac na obuku i uzgoj pasa krvosljednika, oni koji posjeduju uvjerenje to "debelo" naplate, ali nemaju gdje obučavati svoje pse, nitko nema kvalitetnog psa pa ga nitko od lovoovlaštenika niti ne zove u potragu. A kao rezultat takvog stanja su štete na izgubljenoj divljači, koje godišnje iznose od 8 do 9 tisuća eura po lovištu. A ako pas pokriva od četiri do pet lovišta, to je otprilike godišnje od 30 do 40 tisuća eura nepovratno izgubljene dobiti. A divljač biva nepovratno izgubljena za samu populaciju divljači u lovištu i za lovca koji sve to plaća.

No, kada se sve to zbroji, izgleda da najveću korist imaju oni koji posjeduju "uvjerenje o osposobljenosti" koje "pokriva" zakonske obveze uporabe krvo sljednika, a ceh plaća divljač, ali i kvalitetan uzgoj pasa krvosljednika, a to je velika šteta za našu kinologiju.

Ispit na krvnom tragu

Ovlaštenik prava lova obvezan je za lovište kojim gospodari, u kojem se prema propisu lovnogospodarske osnove ili programa uzgoja divljači planira odstrjel krupne divljači, osigurati lovačkog psa koji ima po ložen radni ispit na krvnom tragu(čl. 8 Pravilnika o pasminama, broju i načinu korištenja lovačkih pasa za lov). 

Autor:Ivica Bošković 

Pročitano 4688 puta
K2 Items