Zelena grančica i posljednji zalogaj.

Čovjek je s vremenom, budući daje prvo bio lovac, naučio poštivati divljač, zato što mu je ona bila suparnik. Nekada je u njihovoj međusobnoj borbi mnogo puta pobjeđivala i divljač. Kad bi se to dogodilo lovca bi polagali na prostirku ukrašenu lišćem i grančicama i oplakivali ga. Kad je pak čovjek pobjeđivao, divljač je dospijevala na prostirku, a lovac joj se klanjao sa štovanjem koje zaslužuje kao protivnik.
U toj borbi čovjeka s prirodom nastao je i običaj uporabe zelene grančice, kojim lovci simbolično poručuju da ulov nije ubojstvo, nego plemenito sučeljavanje u kojem pobjeđuje onaj tko je spretniji i vještiji, a pobijeđenom se odaje počast. Stoljećima se u civiliziranom lovu i propisima vezanim uz njega divljači daje prilika da preživi, a ne da po svaku cijenu bude odstrijeljena.

Zelenu grančicu kao simbol lovci nose na svojini druženjima, priredbama, svečanostima, sprovodima. To je najčešće vršni izbojak neke od crnogoričnih vrsta, pretežno smreke, a nosi se na desnoj strani lovačkog šešira. Ona je svojevrsno obilježje lovaca, a znak je njihove zahvalnost divljači za trofeje koje stječu i pripadnosti lovačkoj zajednici.

Lovac ne odstrjeljuje divljač na primitivan način, nego to čini tako da joj zada najmanje boli. Iz poštovanja prema njoj i zbog zahvalnosti za pruženo zadovoljstvo lova odaje joj posljednju počast stavljajući joj u usta grančicu kao posljednji zalogaj. To je ritual pomirbe s ubijenom životinjom i molba za oprost zbog oduzimanja života.
Kad divljač padne, onaj tko vodi lov - obično je to lovnik, otkine grančicu smreke ili koje druge crnogorice, hrasta ili nekog drugog drveta na mjestu gdje je divljač odstrijeljena, umoči ju u njezinu krv i daje ju lovcu, pruža mu ruku i čestita, a lovac ju zatim zatakne za šešir.

Drugu grančicu otkine lovac i stavljaju divljači u usta, simbolično se odužujući za njezinu žrtvu i zahvaljujući joj za njezinu trofeju.

Jedna se grančica stavlja i na prsa divljači, kao znak daje pravilno odstrijeljena, a kraj na kojem je otkinuta usmjeri se prema glavi divljači. I na samu se ranu stavlja jedna grančica. Ako se taj obred odvija na zbornom mjestu nakon lova, onda lovac stoji s leđne strane divljači, a lovnik i ostali sudionici nasuprot njemu.
Posljednji zalogaj (grančica) daje se krupnim vrstama divljači, preživačima, oba spola i svih dobnih razreda (jelen, jelen lopatar, srna, muflon i divokoza).

Od krupnih vrsta ne dobivaju ga divlja svinja i medvjed (neki njemački običaji nalažu njegovo davanje i divljoj svinji).
I krupna pernata divljač, tetrijeb gluhan i lještarka (u zemljama gdje je njihov lov dopušten) dobiva posljednji zalogaj ali on ne pripada nijednoj vrsti sitne divljači.

Izvor: Lekić Marijan, 2004. Lovačka etika i običaji u: Lovstvo (Z. Mustapić ur.) Hrvatski lovački savez, Zagreb.

Lovački običaji

Lovački običaji koji se u nas održavaju od davnih vremena dio su ljudske kulture i folklora. Njih valja održavati i u buduće, jer odražavaju etičan, human odnos prema divljači i prirodi uopće, ali i prema lovcu.

Zelena grančica

Najčešće je to vršna grančica primjerene veličine s dva pokrajnja izbojka neke od crnogoričnih ili bjelogoričnih vrsta. Tu grančicu kao svojevrsni zaštitni znak lovac nosi na proslavama, na lovačkim pogrebima, pri uspješnom odstrelu i dr.

Zelena se grančica najčešče koristi kao "posljednji zalogaj", koju lovac odstrelitelj stavlja u usta odstreljene divljači, simbolično se odužujući za njezinu žrtvu, odnosno zahvalnost za stečeni trofej.

"Posljednji zalogaj" (grančicu) lovac odlomi, ne odreže, i kad je divljač položio na desni bok, stavi joj u usta.

To neka uradi sam lovac, a ne njegov pratitelj, jer samo na taj način taj lijepi običaj ima pravi smisao.

"Posljednji zalogaj" pripada krupnim vrstama - preživačima oba spola i svih dobnih razreda (jelen, jelen lopatar, srna, muflon, divokoza) i pernatoj divljači (tetrijeb gluhan, lještarka). Od krupnih vrsta "posljednji zalogaj" ne dobivaju: divlja svinja, mrki medvjed, vuk, ris. Grančica "posljednji zalogaj" ne pripada ni jednoj vrsti sitne divljači.

Grančica odstrelitelja ili grančica lijena, koja je također vršna grančica crnogorice ili bjelogorice, predstavlja dokaz ispravno stečene krupne vrste divljači. Odstrelitelj je nosi na desnoj strani šešira. Kada je lovac odstrelitelj, stjecanjem okolnosti, sam u lovu, nakon izvršenog odstrela sam odlomi grančicu, orosi je na smrtnoj rani divljači i zatakne o šešir. To učini tek kad je divljač polegao na desnu stranu i nakon stavljanja u usta "posljednjeg zalogaja". Kad pri pojedinčanom lovu i odstrelu lovca prati lovni pratitelj ili kad je u skupnom lovu, grančicu odstrelitelja plijena lovcu predaje lovni pratitelj ili voditelj lova na način da stoječki jedan nasuprot drugome uz odstreljenu divljač pratitelj (voditelj lova) okrvavljenu grančicu predaje lovcu na svojemu šeširu. Primajući grančicu i čestitku, lovac izgovara zahvalu riječima: "Lovačka hvala", skida šešir i zatakne grančicu na desnu stranu šešira. Polaganje i razvrstavanje odstreljene divljači ("štreka") Nakon održanog pojedinačnog ili skupnog lova, a prije pozdrava lovini, divljač se na za to prikladnome mjestu u lovištu (zborištu) polaže i razvrstava po točno ustaljenom naputku ("štreka").

Divljač se na zborištu razvrstava u redove, od desnog prema lijevom krilu, i to najprije krupne, a zatim sitne dlakave vrste, razvrstane po veličini i trofejnoj snazi, a zatim na krupne i sitne pernate vrste. Nezaštićene grabežljive vrste svrstavaju se u posljednji red, tako da je lisica na prvome mjestu. Redovi se razvrstavaju prema glavama divljači tako da svako deseto grlo (kljun) bude izvučeno malo prema naprijed. Svaki primjerak odstranjene divljači polaže se na desnu stranu uz primjeren razmak. Preko tako položene divljači nikada se ne prolazi; bilo bi to u suprotnosti s poštovanjem koju joj lovci u toj prigodi iskazuju.

Nakom završenoga skupnog ili pojedinačnog lova i postavljene "štreke" voditelj lova poziva sudionike na "POZDRAV

DIVLJAĆI". Voditelj lova stoji ispred štreke, lovci desno a pogoniči s psima s ljeve strane.

Iza štreke gore dvije ili više lovačkih vatri. Voditelj lova održava ceremoniju pozdrava divljači:

Gospodo lovci,

U današnjem lovu odstreljeno je...

Primjer: dva vepra, tri krmače, pet nazimadi i osam prasaca, lisica i divlja mačka.
ili tri jelena ili srnjaka ili pedeset i dva kljuna fazana ili deset repova zeca itd.

U lovu je ispaljeno .... hitaca. (podatak se daje ako je odnos hitaca i odstreljene divljači povoljan)

Pozdrav divljači

Lovci skidaju šešir lijevom rukom i drže ga u predjelu srca. Lovački rog svira pozdrav divljači.

Voditelj lova: Hvala Vam na doličnom ponašanju u lovu, hvala prirodi na lijepom lovnom danu i užitku, hvala Sv. Hubertu na podarenoj lovini.

želim Vam DOBRU KOB. HVALA.

Izvor: časopis HRVATSKE ŠUME, Strana 29 , Broj 51 . ožujak 2001, Pišu: Alojzije Frković i Dražen Sertić