Nepoznavanje ili bar blaže nerazumijevanje odredaba Zakona o lovstvu i podzakonskih akata donesenih od strane resornog ministra na temelju ovlaštenja po tom istom Zakonu dovodi do tragikomičnih situacija kod pojedinih lovoovlaštenika (poglavito ako je riječ o lovačkim udrugama).
Nije mali broj lovoovlaštenika koji smatraju da je lovočuvar službena osoba te da verbalni ili tvorni napad na tu osobu sadrži u sebi bića i elemente kaznenog djela napada na službenu osobu ili ometanja službene osobe u vršenju službene radnje, pa nadležna državna odvjetništva moraju, a to i čine, odbaciti takvu kaznenu prijavu.
U želji da pomognemo tim i takvim ovlaštenicima prava lova upozoravamo ih na definiciju iz članka 2. st. 1. točka 25. Zakona o lovstvu koji kaže: lovočuvar je osoba koja ima lovački i lovočuvatski ispit, koja čuva lovište i obavlja druge poslove na uzgoju, zaštiti, lovu i korištenju divljači i njezinih dijelova, a sve suglasno odredbi članka 58. istog Zakona i to na temelju ugovornog odnosa između ovlaštenika prava lova i lovočuvara.
Dakle, lovočuvar nije i ne može biti službena osoba već je ovlaštena osoba za pojedino konkretno lovište. Povijesno gledajući, Hrvatska je u svojim prvim zakonima p lovu odnosno lovstvu iz 1870. i 1893. lovočuvare smatrala „službenim osobama", no na žalost ili na sreću danas to nije tako.
Zagovornici ideje da se lovočuvar zakonom predvidi i utvrdi kao službena osoba svoje uporište nalaze u činjenici da je divljač u lovištima vlasništvo Republike Hrvatske, odnosno javno dobro od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te da uživa njezinu posebbnu zaštitu.
Kada bi se stajalište prihvatilo, tada bi lovočuvari morali biti u sustavu javne vlasti te bi bili primani u službu i postavljeni argumenti javnog natječaja, a nikako na temelju privatno pravnih ugovora kao što je to sada. Zagovornici te ideje smatraju da bi u tom slučaju lovočuvar imao veći autoritet te ne bi bio ovisan o nalozima i uputama ovlaštenika prava lova od kojeg danas de facto ovisi jer ga on plaća, odnosno nadoknađuje mu dio troškova, a sami lovočuvari u tim i takvim okolnostima imali bi višu zakonsku zaštitu.
Ta ideja zasigurno zaslužuje pozornost više od tisuću hrvatskih lovozakupnika ili koncesionara prava lova s jedne strane, a s druge strane ministarstva koja su zadužena ne samo za lovstvo nego prije svega za zaštitu prirode.
Autor: Mladan Vidović, mr. iur.
Objavljeno i u: Glas lova i ribolova, ožujak 2013