Goran Medanović je lovac tri desetljeća, živi u Velikoj Gorici, a član je i lovnik u LU „HVIDRA 1991-1995.“ Žažina. Imao je pse ptičare i bretonjca, a sada ima Donu, šestogodišnju kuju rase mađarska kratkodlaka vižla.

„Mađarska vižla je rasa pasa koji veoma rano sazrijevaju, štene od pet do šest mjeseci može se učiti lovu. Donu sam nabavio kao štene, prije šest godina i veoma je zahvalna. Odmah je pokazala urođene lovačke osobine. Jednom riječju ovu rasu pasa krasi ustrajnost, elegancija, privrženost i inteligencija, kazuje Goran Medanović dok na terenu pokazuje što sve Dona radi.

Mađarska vižla je uvijek u kontaktu s vodičem, kada ode malo okrene se kao da želi upitati: „Smijem li dalje?“. U lovu je Dona ustrajna i inteligentna. Istrenirana je za nisku divljač, fazane, patke, šljuke, prepelice, zeca. Markiranje, aport, potraga i donošenje divljači. To je univerzalni pas.

„Mađari vižlu koriste i za lov na krupnu divljač, ja ne. Nego, dobra je i za krvni trag. S Donom smo u Žažini po krvnom tragu pronašli tri divlje svinje. Posebice je umiljata s djecom. Kad vidi moje unuke, točno zna da je vrijeme za igru, a kad uzmem povodac, zna da ide u lov ili trening, kazuje Medanović.

Dvojba među lovcima je treba li mađarskoj vižli skratiti „kupirati“ rep. Kod lova na divlje patke rep je u vodi dobar kao kormilo, no na teškom terenu, s dosta raslinja i bodlji, bolje je imati kratki rep. Mađarska vižla je pas za starije lovce koji nemaju puno vremena. To je pas koji smiruje, malo traži, a puno daje. Goran Medanović se godinama u to uvjerio. Dona je došla do unuka, očito je, nakon treninga, vrijeme za igru s djecom.

Boris ĆAVAR (Fotografije iz arhiva Gorana Medanovića)