Prenosimo razgovor sa predsjednikom Lovačkog saveza Međimurske županije Ljubomirom Grgecom koji je za Međimurski list vodila Aleksandra Ličanin, dokaz je to nedavno iznesenih tvrdnji o odličnoj suradnji lovaca i medija na lokalnoj razini koji je ostvaren u našim sjevernim županijama, Varaždinskoj i Međimurskoj...

Da nam je više žena u lovstvu i politici

Drugi mandat predsjednik Lovačkog saveza Međimurske županije Ljubomir Grgec sada obavlja već u drugoj godini. Inače je poduzetnik koji je svojim obavezama pridodao i onu načelnika Općine Kotoriba. U ležernom razgovoru ispod suncobrana najprije smo ga pitali o lovstvu.

Ima li pomaka u međimurskom lovstvu unatrag petnaestak godina, u onom turističkom smislu? Imamo li šanse oživotvoriti turizam u lovstvu kakav znamo s kraja 80. godina prošlog stoljeća?
- Problemi su počeli nastajati početkom 90.. Sasvim razumljivo, ratna zbivanja odmaknula su strane lovce od Međimurja, bez obzira što smo mi bili daleko od fronta. Lovačka društva okrenula su se domaćim turistima i na neki način pronašla drugi oblik egzistencije. Lovni turizam u tuzemstvu čak dosta dobro funkcionira, imamo respektabilnu posjećenost, a stranaca je i danas vrlo malo. Austrijanci i Nijemci dolaze radi visoke divljači, dok Talijana, kojih je nekada bilo najviše, ima u tragovima. 

Kako međimurska lovačka društva stoje s fondom divljači?
- U vrijeme Domovinskog rata to je stagniralo, ali sada već svjedočimo poodmaklom oporavku. Mislim da je situacija dosta dobra, što osobito vrijedi za društva oko Čakovca. Naše područje oko Kotoribe, donjeg Međimurja generalno, drugačije je jer nemamo uvjete. Ovdje dominira monokultura, pa nemamo uvjete za raznolikost.

Zašto ste lovac i koliko dugo?
- Ja sam lovac pune 32 godine i to zato što mi je i otac bio lovac. S njim smo nekada brat i ja išli u lov, pa bi se s pravom moglo reći da sam tu strast naslijedio od oca. U mom slučaju nije tako. Imam dvije kćeri, Lidiju i Irenu, koje ni ne pomišljaju da se upuste u to. 

Što mislite o ženama lovcima?
- Imamo ih dosta u Međimurju. Posljednjih pet godina dosta je žena polagalo, tako da sam ponosan što i mi imamo lovice. Mi smo na žene u društvima i Savezu općenito ponosni, imamo s njima korektan odnos i moram vam priznati da je sa ženama sve nekako ugodnije.

Koliko bi žena u lovstvu trebalo biti da bi se smatralo kako je njihova zastupljenost, političkim rječnikom rečeno, korektna?
- Pa baš kao u politici, oko 40 posto žena u lovstvu bio bi odličan omjer (osmijeh). 

Jeste li kao lovac imali ili imate želju za velikim trofejima?
- Bio sam u prilici loviti medvjeda, ali nisam mogao pucati. Jednostavno nisam mogao. Nisam trofejni lovac, imam srndaća u svojoj zbirci, ali to mi osobito ne imponira. Više volim s društvom prošetati šumom u lovu na sitnu divljač. Afiniteti prema Africi i drugim dijelovima svijeta u kojima se lovi velika divljač uopće me ne ispunjavaju. Zebre, medvjede i druge životinje jednostavno radije gledam u dokumentarcima. 
Mnoge sam 
HDZ-ovce primio u stranku

Poduzetnik ste. Čime se sve bavite?
- Nisam oduvijek poduzetnik, radio sam punih 20 godina i kao špediter. Tijekom 1992. godine supruga Evica postala je privatni trgovac, a ja sam otvorio kafić i tako smo oboje počeli posao. Imamo tri kafića i kozmetički salon. Svaki privatni posao, ma koliko se naoko činio mali, velika je obaveza želite li zadovoljiti potrebe poduzeća, radnika i sebe, podmiriti sve obaveze i još uvijek ostati svoji, sa svojim hobijima i navikama. 
Koliko ste dugo u SDP-u?
- Od početka, bio sam još u Savezu komunista. Znate, ja sam u stranku primio brojne današnje članove HDZ-a (osmijeh). 

Zašto ste se kandidirali za načelnika?
- Supruga me pitala što će mi to, no uvijek sam bio prisutan u društveno-političkom životu Kotoribe. Dosta sam dugo razmišljao kandidirati se ili ne jer imam dovoljno svojih obaveza, a i u godinama sam koje ne traže nove angažmane. No, znate kako Dalmatinci kažu - da nešto čine iz dišpeta. Htio sam vidjeti žele li ljudi Ljubu Grgeca? Ne stranku, nego mene. Zadovoljstvo je pobijediti, a znam da protukandidatima to ne odgovara. Baš sam ovih dana na sjednici rekao da se ne bih kandidirao da sam znao da će im tako jako biti žao što nisu pobijedili. 

Ako se vratite desetak godina unatrag, što Vam se čini najupadljivije kao problem koji još nije prevladan? Postoji li uopće takvo nešto?
- Privreda nije smjela kolabirati zbog pojedinaca. Svoje osobne interese neki su ljudi gledali kroz stranku i privatizaciju. To se jednostavno nije smjelo dogoditi.

O kome govorite?
- Neću imenovati nikoga jer sam zbog toga već imao sukobe, no znat će oni o kome je riječ. Gledajte, kad se uredno dobiva plaća i ljudi žive, nikoga nije briga za probleme, ali kad se 700 do 1.000 radnih mjesta zatvori, onda vas egzistencija izuzetno zanima. Ovdje je propao Meplast, MTČ, Jedinstvo Mura, Bratstvo, da ne govorim o domaćoj radinosti. U Kotoribi se vrtio veliki kapital, ljudi su dobro živjeli. Danas nije tako. Kad uništite 100 radnih mjesta, problem ih je otvoriti deset. Lakše je sa 100 doći na 130, nego s nule na 10. 

Tvrdite da vas je i državna politika izolirala.
- Jest i stojim kod toga. Državna politika nas je izolirala tako što je preusmjerila promet željeznice na Koprivnicu. Kotoriba je bila najveći bruto prijelaz u bivšoj Jugoslaviji, a sada ovuda vozi nekoliko vlakova za Sloveniju jer druge pruge nemaju dovoljan osovinski pritisak, za razliku od naše koja ima maksimalan. Isto tako, rekonstruiraju se pruge, ali od Varaždina nadalje prema nama nema rekonstrukcije.
Nek se mladi skuće

Kao načelniku, što su Vam prioriteti?
- Naš program je, kao i u većini sredina, poboljšanje infrastrukture. Imamo 3 milijuna kuna "u zraku" što se tiče investicija za koje su potpisani ugovori, a oko 20 posto Kotoripčana nema kanalizaciju. To bismo završili i priključili se na pročistač Donje Dubrave, što je ogromna investicija. Svim privrednicima želimo omogućiti da ulažu što jeftinije, oslobađajući ih nekih naknada. U zoni je prodano 80 posto parcela, a imamo samo jedan objekat u njoj. Muraplast je sada kupio 6 hektara zemljišta i u njih polažemo puno nade. Imamo u planu i odvojiti romsko naselje od Kotoribe. Nek imaju svoj mjesni odbor, nek biraju svoju vlast i u naselju drže red kako smatraju da je najbolje. 

Kako ćete mlade ljude pridobiti da ostanu u Kotoribi?
- Stvorili bismo im uvjete našim prijedlogom da onima koji grade kuće na starim gruntišima Općina financira komunalije, priključke i slično, u vrijednosti do 30 tisuća kuna. Uvjet je da imaju najmanje dvije godine radnog staža. 

Kako izgleda Vaš dan?
- Da budem iskren, najljepše mi je kad sam kod kuće sa suprugom. U pogonu sam od jutra do večeri. U Općini radim uz naknadu, a ne profesionalno, no to ne znači da obaveza nema, baš naprotiv. Ako kiša padne, sam obiđem Kotoribu da vidim kakvo je stanje. U svakom slučaju, nastojim sve sam obići i tako steći uvid u realno stanje stvari.

Gdje ćete se odmarati ovog ljeta?
- Na ljetovanje ćemo onamo gdje predloži supruga. U pravilu, ona sugerira kamo ćemo na godišnji odmor, a ja prihvatim jer mi je svejedno. Zapravo, važno je da ne idemo uvijek na isto mjesto. Oboje volimo različitost, pa smo svaki put na drugoj destinaciji, ali sada ne znam reći kamo ćemo otputovati.

Koliko Vam je žena podrška u obavezama koje imate?
- Jednostavno rečeno, takva da bez nje ne bih mogao. Ona mi je i podrška i kritičar i suputnik. U konačnici, nama muškarcima uvijek treba netko da barem u nekoj mjeri sudjeluje u našoj karijeri i da se međusobno pomažemo.

Izvor: Medjimurje.hr / Autorica: Aleksandra Ličanin