U nakladi Matice hrvatske i Pučkog otvorenog učilišta Hubert iz Splita nedavno je izdana publikacija pod naslovom "Lovočuvari (pravno povijesni spomenici)", autora Mladena Vidovića, dipl. iur.

Ovo djelo, svojevrsni priručnik, posvećeno je, prema riječima autora, prvi put u Hrvatskoj isključivo čuvarima lova ili lovočuvarima, kako kroz povijesnu retrospektivu pravne regulative koja se dotiče ove službe, tako i kroz njihovu današnju ulogu u hrvatskom lovstvu. Ovaj priručnik ima 87 stranica, vrlo je lijepo grafički i tehnički dorađen, tiskan na iznimno kvalitetnom papiru, primjerenog B6 "džepnog" formata, ilustriran brojnim slikama i fotografijama pretežno u boji, a nastao je kao nastavak realizacije projekta tiskanja monografije "Lov u hrvatskoj Dalmaciji od prapovijesti do 21. stoljeća".

Prema Rječniku hrvatskog jezika iz 2000. godine, u izdanju Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" i Školske knjige iz Zagreba, lovočuvar ili čuvar lovišta je osoba kojoj je povjereno čuvanje lovišta, odnosno onaj koji čuva lovište od lovokradica. Prema aktualnom Zakonu o lovstvu (Narodne novine broj 140/2005.) "lovočuvar je osoba koja ima lovački i lovočuvarski ispit, koja čuva lovište i obavlja druge poslove na uzgoju, zaštiti, lovu i korištenju divljači i njezinih dijelova".

Stoga već na samom početku autor, u svom prepoznatljivom domoljubnom stilu, porukom p(r)oziva i podsjeća lovočuvare da "hrvatsko lovstvo ovisi o njihovom moralnom liku, stručnosti i sposobnosti". Motiv za pisanje ovog djela autor pronalazi, odnosno temelji na određenim povijesnim činjenicama. Kaže da "iako pravno-povijesni spomenici o lovu u Hrvatskoj zalaze do 9. stoljeća, ne nailazimo na sustavno i cjelovito pravno reguliranje lovočuvarske službe, poglavito ne na jedinstven način na cijelom području koje danas predstavljaju državne granice Republike Hrvatske". Isto tako konstatira da je "ta izuzetna i posebno važna služba glede uzgoja, zaštite i lova divljači bila više predmetom zanimanja pojedinih ovlaštenika prava lova nego držav-no-pravnim interesima, što je imalo za posljedicu različita prava i ovlaštenja lovočuvara u pojedinim lovištima".

U prvom poglavlju ovog priručnika donosi se povijesni pregled pravne regu lative koja se odnosi na lovočuvarsku službu i to navodima, odnosno komentarima Zakona o lovu iz 1870., 1893., 1895., 1931. i 1976. godine.

U drugom poglavlju pod naslovom "Pravna regulativa lovočuvarske službe u 21. stoljeću" autor se osvrće na novije (pod)zakonske odredbe, tj. one donesene u vrijeme nakon uspostave samostalne i neovisne države Hrvatske. Autor prvotno prenosi pojedine članke o lovočuvarskoj službi iz Zakona o lovu iz 1994. godine i Zakona o lovstvu iz 2005. godine, međusobno ih komparirajući, ne libeći se istovremeno i kritički osvrnuti na pojedine odredbe. U očitoj namjeri da pruži pomoć u edukaciji lovočuvara, odnosno da im pomogne u njihovoj službi na terenu, autor u priručniku donosi integralni tekst Pravilnika o lovočuvarskoj služni (Narodne novine 63/2006.), kao i dijelove Pravilnika o osposobljavanju kadrva u lovstvu, posebice ističući Nastavni plan i program usavršavanja za lovočuvara.

Autor nadalje navodi da je za savjesno i odgovorno obavljanje lovočuvarske službe nužno poznavanje (pod)zakonskih propisa, lovačke etike i običaja te ih dvadesetak taksativno nabraja, s napomenom da s obzirom na dinamiku promjene zakonskih propisa lovočuvar obvezno mora redovito pratiti njihove izmjene i dopune u Narodnim novinama kao službenom listu Republike Hrvatske. Isto tako, budući da živimo u stoljeću informatike, autor napominje da sastavni dio opreme lovočuvara treba biti (prijenosno) računalo, fotoaparat, videokamera, GPS-prijamnik idr.

Posebnu pozornost autor u priručniku pridaje vremenu parenja i trajanju gravidnosti kod pojedinih vrsta divljači, vremenu dolaska mladunčadi na svijet i njihovom broju, dobi kada životinje spolno sazrijevaju i maksimalnoj prirodnoj starosti, tragovima, pisanju lovne kronike, poznavanju zemljovida i topografskih oznaka itd., čije poznavanje od strane lovočuvara treba biti besprijekorno poradi što boljeg provođenja obveze uzgoja i zaštite divljači.

Stoga je obveza lovočuvara kontinuirana edukacija iz svih područja koja su vezana za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. U tom smislu na kraju su dani ogledni primjeri ispitnih pitanja za stjecanje zvanja lovočuvara.

Autor na kraju na lovočuvare zaziva zagovor njihovog nebeskog zaštitnika svetog Eustahija, čijeg je kulta upravo Mlađan Vidović uporan i snažan zagovornik i promicatelj te poručuje: "Lovočuvar je dobri duh i zaštitnik lovišta i lova, on je skrbnik, prijatelj divljači i životinja. On je nepresušan izvor informacija za ovlaštenika prava lova. O njegovom znanju, stručnosti i sposobnosti ovisi realizacija poslovnih pothvata i projekata u ovoj grani gospodarstva".

Doc. dr. sc. Tihomir FLORIJANČIĆ, . Poljoprivredni fakultet u Osijeku