Ni jednim zakonskim propisom o oružju ni provedbenim propi­som tog zakona nije određeno vrijeme ni rok koliko pojedini lovac tijekom godine može radi lovljenja izbivati s adrese svog prebivališta i boraviti u lovač­kom domu, hotelu ili nekom drugom smještaju koji se nalaze u granicama lovišta čiji je on član i koji ima pismeno dopuš­tenje za lov divljači u tom istom lovištu. No, unatoč tome, prema stajalištu djelatnika Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Omiš broj 511-12-30-02-2/199-2012, a koji je na žalost prihvatio i Prekršaj­ni sud u Splitu te je Presudom broj Pp-44J-2880/12 od 10. stu­denoga 2014. godine osudio lov­ca I. R. jer je držao svoje lovač­ko oružje u metalnom ormaru, ispražnjeno i odvojeno od strelj­iva, u svojoj vikendici koja se nalazi u zajedničkom lovištu Zeževica, a ne na adresi njegova stalnog prebivališta u Splitu. Ovo stajalište policijskih djelat­nika i časnog Suda ne­održivo je s aspekta ne samo praktičnosti već i sa staj&lišta prava lov­ca da svoje oružje ko­risti za odstrel divljači te da to isto oružje bu­de čuvano na propisa­ni način¹ kao što je bilo u konkretnom slučaju. Kada bi se prihvatilo stajalište Suda I. stup­nja, onda bi imali ap­surdnu situaciju da bi se lovci, a što je prak­tično nemoguće, tre­bali s oružjem stalno vraćati u mjesto svog prebivališta i ponovo sutradan ići u lov. Prim­jerice, kada lovci iz Dal macije idu u lov na krupnu di­vljač u Slavoniju, Baranju ili što je još značajnije u inozemstvo (Mongolija, Rusija, Švedska, Namibija i si.), gdje lovovi traju ne nekoliko tjedana, nego čak i nekoliko mjeseci, postavlja se pitanje kako bi oni mogli svoje oružje čuvati u mjestu prebiva­lišta, a boraviti i biti u lovu u inozemstvu.

Intencija, cilj i smisao zakon­skog propisa o čuvanju lovač­kog oružja u metalnom ormaru koji se ne može otvoriti običnim alatom jest sigurnost i težnja da to oružje ne dođe u ruke osoba koje bi ga mogle zlouporabiti. Sprječavanje neovlaštenih da rukuju tim oružjem ili da dođu u posjed istog temeljni je cilj zakona, a činjenica da oružje nije stalno u mjestu prebivališta osobe koja ima pravo na drža­nje i nošenje lovačkog oružja, već se nalazi u posjedu osobe -lovca u mjestu gdje isti izvršava pravo lova ne može biti razlo­gom da mu se to isto oružje oduzme. Zašto su policijski djelatnici, a i sam sudac, pro­pustili cijeniti cilj za­konodavca ostaje nejasno, ali takva praksa sužava pravo lovca da doista stvar­no i faktično čuva svoje oružje na sigu­ran način kada je izo-čan iz mjesta prebi­vališta neovisno o broju dana, tjedana ili mjeseci ako je izo-čan u cilju odstrela divljači bilo u zemlji bilo u inozemstvu.

Mladan Vidović, mag.iur.