Epilepsija je kronična bolest mozga koja uzrokuje epilomorfne napade, koji traju sa kraćim ili dužim intervalima, a javljaju se u različitim vremenskim periodima. Epileptiformne napade prati gubitak svijesti.

Prema etioloskim faktorima epilepsija može biti:

-genetska (smatra se nasljednom kod psa)
-organska
-toksična
-traumatska

Etiologija

Mišljenje da je epilepsija pasa nasljednog karaktera u novije vrijeme se sve vise negira. Smatra se da epilepsija pasa nastaje kao posljedica sitnih skrivenih pato-anatomskih promjena u mozgu, ili vezivu koje vrše pritisak na moždane centre sto sve dovodi organizam psa u stanje epileptiformnih napada. Ove promjene mogu nastati , po nekim autorima, kao posljedica nasljednog faktora, pri unošenju u organizam različitih toksina, ili pak njihovim stvaranjem u organizmu (endo toxini), a koje izazivaju promjene u mozgu. Ove promjene mogu nastati i kao posljedica jačih trauma na centralni živčani sustav (traumatska epilepsija), epilepsija poslije potresa mozga, epilepsija poslije prometne nezgode, epilepsija poslije udaraca u predjelu lubanje i slično.
Epileptiformni napadi u pasa kao znak epilepsije mogu se javiti kao posljedica djelovanja toksina koji nastaju kod jakih invazija sa ascaridima, teniama i drugim crijevnim parazitima pasa. Oštećenja na mozgu koja izazivaju epilepsiju mogu nastati sekundarno, poslije preležanih virusnih oboljenja pasa i težih zapaljenja mozga.

Pored spomenutih u etiološke faktore epilepsije možemo svrstati i sljedeće:

- genetski određenu predispoziciju, ili neki faktor koji je uvjetovan spolom i starošću psa
- opće metaboličke smetnje koje snižavaju konvulzivni prag, kao sto su hipoglikemija, isuficijencija bubrega, ili stanja za vrijeme etrusa
- fokalno stečene lezije mozga zbog encefalo-mijelitisa, ožiljaka ili masa i tvorevina koje zauzimaju prostor u lubanji psa (vezivno tkivne naslage, kalusi, tumori i sl.)
- faktori od koćenja - emocionalni i drugi psihički stresovi

Patogeneza

Kora velikog mozga je sjedište psihomotornih centara. Stalni patološki poremećaji u stanicama kore velikog mozga koji se odigravaju u blizini ili u samim psihomotornim centrima, izazivaju epileptiformne napade sa gubljenjem svijesti. Određena ključna područja mozga, posebno retikularne formacije, lumbalni sustav i motorni korteks, su poznata područja koja imaju tendenciju pri njihovom metaboličkom ili fizikalnom oštećenju da izazivaju epileptiformne napade.
Epilepsija se uglavnom javlja kao reakcija na metaboličku neravnotežu uslijed djelovanja toksina, ili dugotrajne upotrebe lijekova, različitih oštećenja ili izraslina koje zauzimaju prostor u centrima, kao I uslijed ožiljaka nastalih poslije trauma ili nastalih bilo kojim drugim putem. Nastanak epileptiformnih napada vezan je za paroksizmalni prag pražnjenja i zavisan je od konvulzivnog praga za određeno područje mozga u kome nastaje. Bolje reći ukoliko je insult dovoljno intenzivan da pređe konvulzivni prag, doći ce do konvulzivnog napada - napada epilepsije..
Kod nekih životinja ovaj prag je veoma visok, pa i pored oštećenja mozga životinja neće reagirati klinički epiloptiformnim napadom. Kod drugih pasa ovaj prag je veoma nizak pa je dovoljan vrlo blag nadražaj ili smetnja pa da se izazove konvulzivni epileptični napad. Psi koji su već jednom doživjeli epileptiformni napad, bez obzira da li im je konvulzivni prag visok ili nizak, mogu nastaviti sa epileptiformnim napadima kada im se primarni uzrok otkloni. Pojedine rase pasa, u okviru ovih i posebne grupe jedne rase, bilo da su muškog ili ženskog spola mogu pokazivati posebnu osjetljivost na epileptiformne napade, a da se heterozigotnost manifestira u patološkom EEG-u. Novija razmatranja originalnih podataka pokazuju da se osobine konvulzivnog praga nasljeđuje na kompleksniji način.

Simptomi

Epileptiformni napad u pasa može da započne i traje kao jak epileptiformni napada (epilepsia major) ili kao blag prelazni epileptiformni napad (epilepsia minor).

Kod jakog epileptiformnog napada pas se iznenada ruši bez ikakvih prethodnih simptoma da će napad započeti. Pri tome se gubi svaki tonus muskulature da bi poslije 20-30 sekundi nastala kronična faza. Ova faza se manifestira trzajima i konvulzijama muskulature ektremiteta, pri čemu pas ležeći na jednom ili drugom boku pokreće ekstremitete u smislu zaveslaja. Svijest mu je pomućena. U ovakvom stanju povremeno zabacuje glavu unazad (opsotunus), škljocajući vilicama zbog čega može da dođe do povrede jezika zubima. Tada se iz usta cijedi bjeličasta pjena koja ponekada može biti sukrvičasta zbog povrede jezika zubima i uslijed toga nastalog krvarenja. Zbog grča glatke musculature u toku napada može doći do spontanog mokrenja. Pupile su svijetle i ukočene, pogled pomućen, a pupilarni refleksi izostaju. Ovakav napad obično traje nekoliko minuta, rjeđe duže, poslije čega se psu vrača svijest. Poslije preležanog napada, pas je sa plašljivim pogledom, nesigurnim hodom, tumara i teturajući se kreće. Ovakvo stanje traje 3-4 minute da bi se pas potpuno smirio. Ponekada se poslije napada javlja izuzetan apetit tako da pas požudno guta hranu.

Kod lakog epileptiformnog napada dolazi do brzog i lakog poremećaja svijesti poslije čega nastaju grčevi određenih dijelova muskulature i određenih mišićnih grupa, tako da pas može da ‘škljoca zubima', da drhti cijelim tijelom, ili samo muskulaturom ektremiteta. Ovakvo stanje traje nekoliko minuta poslije čega se pas smiri i svi znaci epilepsije izgube.
Pri procjenjivanju epilepsije kliničar mora imati jasnu sliju i podatke o napadu, vremenu nastanka i stepenu epleptiformnog napada, kao i vremenu trajanja i intervalu pojavljivanja. Ovo je od značaja zbog toga sto su iznenadni napadi epilepsije obično toksičnog i metaboličkog porijekla, najčešće su uopćeni i iznenadno se javljaju bez prethodnih drugih znakova. Oni obično nastaju tako da pas iznenada dozivi kolaps bez ikakvih prethodnih upozorenja sa simetričnim toničnim spazmusom estenzora. Oporavak kod ovakvih pasa poslije prestanka napada obično je produžen sa ataksijom, momentalnim centralnim sljepilom, inkotinencijom i fokalnom parezom. Napad je cesto praćen pojačanom žeđi i pojačanim apetitom.
Kako stručnjak rijetko doživljava da bude svjedok epileptiformnog napada, za pravilnu orijentaciju u pogledu geneze, toka prognoze i načina terapije, od izuzetnog značaja je pravilno uzeta anemneza.

Tijek i prognoza

Tok i prognoza epilepsije zavisi od etiološkog faktora koga je ponekada teško otkriti kao i od stepnja oštećenja stanica centralnog živčanog sustava koje je teško identificirati. Prognostički nepovoljno se procjenjuju svi oni slučajevi kada napadi idu jedan za drugim, sve su učestaliji, a vremenski razmaci između dva napada, sve se više skraćuju. Obrnuto, prognostički su povoljniji oni slučajevi kada su epileptiformni napadi kraći, slabijeg intenziteta, a vremenski razmak između dva napada se povećava. Zbog toga epilepsiju pasa treba pratiti i svaki epileptiformni napad evidentirati po razmaku i trajanju, kao i intervalu nastanka. Ukoliko su napadi sve rjeđi, prognoza za potpuno ozdravljenje je povoljnija.

Terapija

Za vrijeme epileptiformnog napada, oboljelom psu ne treba davati nikakva medikamentozna sredstva. Njemu treba osigurati umjereno toplu i prostranu prostoriju i spriječiti da se za vrijeme napada povrijedi. U svakom slučaju stručnjak treba po mogućnosti da otkrije i utvrdi uzrok epilepsije i da ga otkloni. Ovo je u većini slučajeva teško. Kod epileptiformnih bolesnika indicirano je davanje svih vrsta sedativa. Oboljelom psu treba omogućiti mirovanje, bez posebnih uzbuđenja.
Od umirujućih sredstava mogu se davati tranex-5, apaurin, natrij i amoniju bromatum 2-4 grama,. Preporučljivo je da se daje kalcij  per/os (po težini) a vidu 0,5-1 % otopine 3-4 žličice dnevno.
Od drugih medikamoznih sredstava, u nekim slučajevima dobro djeluje diphenulhydration (hidroksid fenitiona), per/os u dozi od 3 mg na kg težine psa dnevno. Od drugih preparata treba pokušati liječenje sa primidone i benzoaizerinom.

Vrlo dobri rezultati u liječenju mogu se postići kombiniranom terapijom primidona i barbiturata, fenitiona sa primidonom ili klonazepanom. Liječenje epileptiofrmnih napada treba pokušati i sa epileptosidom koji se daje s/c 2 puta tjedno u dozi 0,4-1ccm. Neophodno je  6-8 injekcija uz istovremeno davanje nekog preparata barbiturata (lepinalett 0,015). Eventualno za vrijeme drugog napada, psu se može dati narkoza sa nesdonalom, vetanarcolom ili nekim drugim barbituratom.

Izvor: 'Bolesti pasa' Dr. vet. sc. S. Teodosić