PRIČE O LOVU JEDNE LOVICE
Za ovu priču nevažno je gdje (mada je baš to najzanimljivije). Sasvim je dostatno s kim i kad. S kim - s "mojim" dečkima naravno. Kad - na drugoj godini faksa lovstva. Skupni lov na divlje svinje. Za goste. Jesam li uopće gost, još nemam lovački ispit, nemam pušku i nemam svoje lovačko društvo? Članstvo se mora i zaslužiti (bar su mi tako rekli). Uglavnom, uspjelo mi je šarmirati dečke (ponekad sam neodoljiva za nepovjerovat) i pozvali su me u prvi pravi lov. A može bit nije moj šarm u pitanju nego njihova nada da ću odustati od lova pokažu li mi kako je to lomit noge u prigonu?
PRVI PRAVI LOV (priča četvrta)
Kad mi je nešto prvi put uvijek me "lovi" panika uzrokovana grčem u želucu ili grč u želucu uzrokovan panikom (valjda trauma nekog drugog prvog puta), pa ni tog jutra nije drugačije. I opet nervozu u želucu smiruje jutarnja kava. Otvaram ruksak radi ustaljenog pregleda opreme, a iz njega - hop, iskoče sjećanja na djeliće lišća i granja, naherena breza i malo snijega pršića. Pa naravno, radost skorog zagrljaja sa šumom sve više raste - nervoza sve više nestaje. Moj prvi pravi lov.
Pred domom gužva. Snijeg propadava, bura ne prestaje, nos mi se zacrvenio nakon pola sekunde. Hladno je. Kako nisam pravi, službeni lovac (lovica) i nemam pušku ne možem birati smrzavanje na štandu ili lomljenje nogu u prigonu, bez puške moram lomit noge. Ali imam i ponudu ostati u domu uz kotal, gulaš i brkatog kuhara!?! Brkati kuhar još bi možda i prošao al kombinacija s kotlom gulaša užasnula me. Ajme meni, pa cijeli život bježim od šporeta. Htjedoh i sad pobjeći glavom bez obzira pravo u šumu i prije početka lova, jedva me zaustaviše. Od tog dana traume, osim od šporeta i prvog puta, imam i od kuhara s brkovima. Već vidim da će me naukovanje u lovačkom društvu koštati najviše (ne)kuhanja.
Okupljanje lovaca, gostiju i domaćih, pozdravljanja, malo kave, više čaja, malo tračanja, više laveža pasa, dobacivanja, zafrkancija, smijeh i šale i začas nas je lovnik pobrojio i postrojio. Predsjednik pozdravlja okupljne, daje riječ lovniku, slijede upute i razvrstavanje. Za mene, kao gošću, buduću lovicu, lovnik je odredio jedan sasvim lagan predjel koji treba prohodati (ponekad sam skromna za nepovjerovat), a kako nemam svog psa pridružio mi je lovca čiji se pas ionako nije odvajao od mene od kad me ugledao (osim što smo stari prijatelji). Kad su utvđena sva pravila lova, krenulo se.
Znam ja da su dečki htjeli biti kavaliri, svaka čast, al predjel koji smo lovac, pas i ja dobili stvarno je lagan, prođeš ga pogledom. Snijeg zapadava, bura pojačava. Tu mi samoinicijativno odlučismo, isključivo radi zdravstvenih razloga, malo povećati opseg našeg djelovanja na terenu. Namjesto diretisimo, udarimo cik-cak, po principu 30-40m uljevo, 30-40m udesno, 3-4m ravno. Da nismo smrzli bi se. Pas nam je nestao iz vidokruga u roku odmah, ali iz sluhouha ga nemreš izgubit ni na tren, jer taj ne prestaje lajati. Bila sam uvjerena kako je to super, istjerat će taj i one svinje kojih nema (ponekad sam naivna za nepovjerovat). I tak ljevodesnopravodesnoljevopravo do prvih štandova eto nas već za po i nešto ure. A tamo lovac lagano postaje ledena siga i zavidno gleda kako mu mahnem na pozdrav. Njemu se ruke ukočile i nemre ni odzdraviti, a kamoli držat pušku. Spustilo se na -20. Stali mi kod njega, ćakulamo, čekamo lovnika i postajemo snjegovići.
Zaključak - Znači tako to ide. Stojiš. Čekaš. Dočekaš (ili ne dočekaš). Nišaniš. Hitac. Kraj. Ili se smrzneš. Sad znam. Kad položim lovački ispit, obogatim se i kupim pušku, (i svu ostalu potrebitu opremu, uključivo i džip) sigurno neću htjeti stajati na štandu. Rađe skitam i lutam. Pa nek je i desnoljevopravo.
Možda mi više "leži" iskonski poriv lova traganjem, proganjanjem, iznenadnim susretom, brzina refleksa? Pirš. E za to ću morati maksimalno šarmirati najiskusnijeg lovca u ekipi ne bi li mi kao lovni pratilac omogućio probati i taj način lova (znam ja ponekad bit čarobna za nepovjerovat).
Mirjana
