Prolazim šumom i nastojim biti što nezamjetnija. Šuma živi svoj život i znam - ja mu ne pripadam. Ponekad, osjetim se kao uhoda. Pa to je kao kad bi se netko nepoznat i nepozvan šuljao po mom stanu. Tad stanem, umirim se, osluhnem, dotaknem granu s lišćem. Kao da se na taj način upoznajem sa šumom i prestajem biti stranac, nepozvan gost. Stvara se neka neodređena prisnost i nastavljam šetnju spokojna i sretna. Takve su šumske šetnje odmor koji nigdje drugdje ne mogu doživjeti. Jedan vid lova, lov na mir šumskog okružja i sklad pokreta divljači na jutarnjoj ispaši. Proučiti i naučiti tijek života. Razumjeti, voljeti, čuvati. Znati koristiti. Probuditi čuvstva koje lov pruža. Sve su to razlozi zašto sam lovica.

JESAM  LI  LOVICA? (priča prva)

Od kad pamtim boravim u prirodi. Rođena u gradu parkova i zelenila, na obalama četiriju rijeka i dvorcem Dubovcem podnad grada, nisam ni mogla ne zavoljeti šumu, vodu, brda. Po osnovnoj struci sam pedagoški radnik(ca), po naobrazbi inženjer(ka) lovstva i zaštite prirode, po vokaciji novinar(ka), po želji gorski vodič(ica), po rođenju lovac(lovica). Mislim da sam rođena lovica, samo to (pre)dugo nisam znala. Geni? Pradjed cestar (austrugarska), djed cestar (kraljevina juga) i vjerojatno je na tim cestama i kakav zec platio glavom, tata mirna (knjigoveža) duša, brat matematičar, dakle gen tumaranja zakačio mene. Tijekom mog (kratkog) života i (dugog) boravka u prirodi sve to zajedno dovelo me tu gdje sam. U lov.

Kao gorski vodič u prirodi provodim doista puno vremena (ponekad i 25 sati u danu). Godinama sam strpljivo slagala mozaik živog svijeta oko sebe, i divljači i šuma. Primjećivala i pratila promjene, gledala rast šume, tražila tragove poznatih šapa i slijedeće godine. U praskozorje izlazim iz sigurnosti planinarskog doma, skloništa, vlastitog šatora ili sklepanog bivka i prikradam rubovima livada. Skoro satima nepokretno promatram stado srna dok pase. Bojim se disati, a kamoli pomaknuti.

U Gorskom Kotaru davno, davno - tisućudevetstoosamdeset i neke godine

Što sam više boravila u prirodi to sam više shvaćala kako prirodne osobitosti svake destinacije čine estetsku, vizualnu ljepotu, no ljepotu živog svijeta teško je vidjeti. Kamene vizure 24 sata dnevno uvijek su tu, dostupne pogledu. Ali košuta na pojilištu nešto je što nije dostupno gotovo nikad. Točnije, vrlo je malo onih koji imaju prigodu uživati u takvom prizoru životnosti nekog krajolika.

Stoga mi se tijekom vremena i nametnula misao kako je upravo lov i lovstvo (dugo mi je trebalo) ono koje je, po svojoj domeni, najkompetentnije otvoriti ovakvu novu dimenziju upoznavanja vlastitog životnog prostora. Što je i zašto u svemu tom odstrjel navelo me učlaniti se u lovačko društvo i postati lovica. Eš, al nije to samo tako učlaniti se, ko u planinare (ponekad sam tupasta za nepovjerovat). Lovac ili jesi ili nisi, nema tu puno filozofije.

Najljepša su mi šumska zorenja, kad, još kroz polumrak, promatram buđenje šume. Ta praskozorja i sva raznolikost zvukova kojima obiluje noć, a postaju sve tiša dok svjetla pruga dana postaje sve šira, predivna su iskustva. Čuti onaj tren tišine kad su noćni glasovi ugašeni, a jutarnji još nisu probuđeni. To se s ničim ne može uporediti. Jednostavno se mora doživjeti.

Jednom sam na Velebitu "ulovila" divokozu. Po vrletnim, kamenim gromadama Tulovih greda, učila je svoje mlado skakutati. Tisuću puta okrenula je glavom, lagano i nekako dostojanstveno, beskrajno strpljivo. Takvi susreti pružaju mi toliko puno smirenja, ljepote i uživanja.

Jedan vid lova, lov na mir šumskog okružja i sklad pokreta divljači na jutarnjoj ispaši, oduvjek mi je "u krvi" i razlog su zašto mislim da sam rođena lovica. Probuditi čuvstva koje samo lov pruža, razlog su zašto sam postala lovica. Da, mislim da sam oduvjek u duši lovica i zbilja to nisam znala.

Mirjana