Oni stariji će sa sjetom prebirati po minulim vremenima, proživljavajući u sebi prve lovove, dok će oni mlađi koji se tada još nisu niti rodili u razbuktaloj mašti formirati sliku tadašnjih prilika i neprilika u kojima su lovili njihovi djedovi i očevi.
Pišući ove retke, ponovo sam punim plućima udahnuo svježinu zelenih, šumom prekrivenih brežuljaka, udolina okićenih bujnim, rascvalim smiljem i soćnom djetelinom. Žuborenje šumskih ptoćića najljepša je simfonija skladana maštovitim nadahnućem nevidljivih, prirodnih skladatelja. Sve slike koje se u mom sjećanju danas izmjenjuju filmskom brzinom vraćaju me na nju i prve stranice istrgnute iz mojeg lovačkog dnevnika zapisane su u njenim njedrima. Veličanstvena, pitoma, blagodatna, šuma Garjevica. Teško je riječima opravdati namjere da pišem upravo o toj šumi. Netko će reći, šuma kao i svaka druga. No, nije tako, u njenim skutima osjećate toplinu, zaštitu, ona je hraniteljica. Budete li gladni, nahranit će vas, žedne napojiti. Ona je , Garjevica. Jednostavno, povukla me je kao i 15 „veterana“, lovaca s ovog područja da 2006-e godine u Čazmi osnujemo lovačku Udrugu zavičajnog naziva „Garjevica“
Garjevica je svojih trdesetak i više tisuća hektara utisnula u sjeveroistoćni dio Moslavine, tvoreći i čuvajući njene prirodne znamenitosti neprocjenjivog bogatstva flore i faune. Svojom konfiguracijom tvori bago-brežuljkasto područje, najvišeg vrha do 439 metara nadmorske visine. Upravo te karakteristike privlače mnoge ljubitelje prirode, berače gljiva, šumskog voća, ljekovitog bilja, planinare i, dakako, lovce. Dovoljno je da pogledom obuhvatite njene uzdignute brežuljke, kao nabrekle djevojačke grudi, da klizite niz lijepo oblikovane, izdužene kose, da na šumskom potoku, onako među dlanovima zahvatite i srknete nekoliko gutljaja bistre vode, zauvijek će vas osvojiti. Garjevica je šuma različitih dobnih razreda, od branjevina do stogodišnjih bukvi, hrastova, kao svijeća ravnih lipa i drugog listopadnog drveća.
I s lovačkog stajališta Garjevica je uvijek bila ineresantna, nikad do kraja izlovljena. Osnovni fond divljači uvijek je sačuvan i redovni, očekivani prirast osiguran.
Za šumu Garjevicu vezano je moje djetinjstvo, odrastanje, školovanje i rad, dakle, cijeli život u punom smislu te riječi. Gotovo da i nije protekao dan, a da nisam dodirnuo koje stablo te šume ili barem iz dvorišta skrenuo pogled spram proplanaka neponovljive ljepote.
U vrijeme kad zam započeo pisati svoj lovački dnevnik Garjevica nije bila izranjavana šumskim cestama i vlakama, već se je eksploatacija drvne mase vršila željeznicom, uskotračnim prugama koje su kao zmije vijugale udolinama između glavnih kosa. Do utovarnih rampi pored pruga drvo je dopremano konjskim zapregama i takozvanim samaricama, to znači, na leđima brdskih konja. Mir u šumskim predjelima gdje nije bilo sjeće bio je impresivan, nigdje zvuka automobilskih i drugih motora, nigdje mirisa benzina. Takav apsolutni mir odgovarao je i divljači, posebno jelenskoj. Do tada jelenima siromašnu Garjevicu, počela su nastanjivati krda jelena iz Bilogore i Posavine. Šumsko gospodarstvo koje je upravljalo lovištem pristupilo je intenzivnom, prirodnom uzgoju jelenske divljači ostvarujući zapažene rezultate. Odstrjel trofejnih grla realiziran je uglavnom kroz lovni turizam zapadnoeuropskih lovaca koji su ovdje rado dolazili.
Divlje svinje su također zamjetnije naseljavale sve brojnije branjevine zapadne Garjevice stvarajući probleme u obliku poljskih šteta poljoprivrednicima okolnih naselja. Budući da su se divlje svinje brzo množile, Šumsko gospodarstvo je bilo prisiljeno često organizirati skupne lovove na njih kako bi se održavalo podnošljivo brojno stanje. U jednom od takvih lovova pao je i moj prvi vepar, no prije nego vam opišem taj događaj i upečatljive dojmove, nekoliko riječi o Garjevici danas. Suvremeni način gospodarenja u šumarstvu donio je znatne promjene u ovaj, do tada očuvani šumski prostor. Bageri i buldožeri probili su trase šumskih cesta i vlake za izvoz drvne mase. Rasparana je prirodna ljepota uzduž i poprijeko, narušen je mir u lovištu. Buka motora teških kamiona i automobila prisutna je gotovo svakodnevno. Lovište je ograđeno visokom čelićnom ogradom, spriječena je prirodna migracija divljači. Dotadašnji nagonski ciklus kod životinjskih vrsta prekinut je. Prenapučenost lovišta divljim svinjama i jelenskom divljači znatna je, no bez veće trofejne vrijednosti. Osjeća se nedostatak spontanog osvježenja krvi. Usprkos znatnim gospodarskim i ekološkim promjenama Garjevica je kao prirodno stanište i kao lovište jedinstvena, očuvana. 

Prvo, pa vepar

Hladno, zimsko jutro prosinaca 1969 godine. Jaki mraz okovao je ogoljelo drveće šume Garjevice. Niski proplanci i kose pitome Moslavačke gore izgubili se u gustoj, hladnoj magli koja smanjuje vidljivost na svega nekoliko desetaka metara. Na posljednjem raskrižju u selu, onom gdje se odvaja šumski put za Srednju rijeku, srce Garjevice, okupila se grupica domaćih lovaca, među njima moja malenkost. Svi odreda trljamo prozeble ruke i obraze, hladno je. Snijega nema ali zimsku idilu tvori debeli sloj inja što se pohvatalo na drveću. Ubrzo nam se pridružuju lovočuvari Šumskog gospodarstva, Šare (Jakov Šarić) i Mile Pešut. Šare odmah pita ima li netko nešto za zagrijavanje, znajući da Joža uvijek nosi pljosku šljivovice s ukuhanim medom. Još pljoska nije niti otvorena, na zborno mjesto dolaze u dva auta natiskani lovci i njihovi pomoćnici, njemački lovni terijeri.
Prilazimo i srdačnim stiskom ruke pozdravljamo već od ranije poznata lica, ikone lovstva u Garjevici. Poznati su to lovci na divlje svinje, dr. Mirko Filipan, Viktor Amruš, Antun Molnar, inženjer Josip Knepr, Ivan Pribanić, Ruda Ferderber i Ivan Galović. Priče i prisjećanja događaja iz ranijih lovova potekle su spontano, zaboravismo na hladnoču koja steže nosnice i koći ozeble prste. Izgleda da je medena rakija učinila svoje. Mene, nenaviklog na alkohol, prvi je gutljaj zagrcnuo, natjerao suze na oči i gotovo oduzeo glas, no, nisam smio biti iznimka. Ugledao sam se u iskusne, starije lovce pa što bude. Lovočuvari, Šare i Mile u međuvremenu su dogovorili plan prigona te krenusmo smrznutim putem uz lančano dodavanje pljoske s šljivovicom sve dok nije zveknula prazna.
Nervozni, srčani terijeri su žestoko napinjali povodnike svojih vodića, želeći što prije jurnuti u branjevinu. To nam je otežavalo napredovanje tako da smo se međusobno sudarali i spoticali. Ja sam kao lovac početnik želio slušati svaki razgovor pa sam se neprestano prebacivao s čela na začelje (i obrnuto) naše lovačke kolone.
Ubrzo smo stigli na područje prvog prigona. Kozarska kosa se zatvara „štandovima“, a Marićin jarak se prigoni. Dobrovoljno sam se javio za pogonića, red je red, mladost, snaga i velika volja za kretanjem treba se iskoristiti. Međutim, u prvom prigonu smo pokrenuli samo jednu lisicu i ta je platila glavom sve dotadašnje posjete seoskim kokošinjcima, naišla je na snop sačme Šarine dvocijevke.
Za naredni prigon pogonići ostaju pričekati da se štandovi presele na Predrtu kosu, a ja sam ponovo pogonić. Nije mi žao. Prednost treba dati starijim lovcima uvažavajući njihove godine i autoritet, a užitaka i uzbuđenja može biti dovoljno i u pogonu. Stojim oslonjen na hrast i čekam znak za pokret. Hladnoća ne popušta. Sunce se vjerojatno danas neće ukazati kroz maglovito, zimsko sivilo. Oštar zvižduk prazne čahure znak je za pokret pogonića. Terijeri nervozno jurnuše u branjevinu. Jedva da smo prevalili dvjesto metara piskutavi lavež zapara šumsku tišinu. Srce brže zakuca, napeto osluškujem. Gon ljutitih terijera se nastavlja. Nakon minutu ili dvije, pucanj. Jedan pucanj, a zatim tišina. I psi su utihnuli. Pogonići nastavljaju, treba odraditi do kraja prigon. Nekoliko grla srneće divljači dugim skokovima projuri ispred mene. Stigosmo do štandova koji se već okupili. Pale se cigarete, poteže se boca žestice. Nazdravlja se, čestita. Lugar Ivan Galović odstrjelio je nazimicu. Jedni vade iznutricu, drugi pale vatru. Ovdje će biti ručak. Lovački ručak u prirodi, odmor i lovačke priče. Vatra već veselo pucketa, lovci uokolo dovukli hrastove cjepanice i posložili klupice na koje posjedasmo grijući promrzle prste. Otvaraju se naprtnjače, izvlači se špek, kobasice, čvarci i boce žute graševine.
Ručak u prijatnoj atmosferi dugo je potrajao, vrijeme brzo prolazi, zimski dan je kratak. Nikom se nikud ne žuri, raspoloženje je na vrhuncu. Mala družina podjelila se u grupice, svak' ima svoju priču, svi bi htjeli nešto ćuti, nešto reći. Nekima se dobrano zažarili obrazi, dali od vatre ili…..? Ja napeto slušam malo jedne, malo druge, ipak su to lovni veterani, a ja tek početnik željan znanja i doživljaja.
Poslije ručka prebacujemo se na drugu stranu Mladinskog druma, štandovi će biti raspoređeni na Meljna kosi, a prigon ide od Vjera kose. S obzirom da je konfiguracija terena gotovo okrugla poput velike zdjele, potrebno je na više mjesta postaviti lovce na štandove. Mene je pripalo mjesto na jedenom „sedlu“ Meljna kose, po mojoj procjeni dobar štand ali vrlo malo preglednosti, samo uska prosjeka u mladoj branjevini. Zbog takvih uvjeta svi smo naoružani sačmaricama napunjenim zrnima „ Ideal“ i krupnom sačmom, takozvanom „PP“, promjera oko 8 mm. U to vrijeme zakon je dopuštao iznimno lov divljih svinja i takvim nabojima. Smjestio sam se dakle na svoje mjesto i prepustio se mislima. Naime, današnjeg dana kad bih ostao sam sa svojim mislima, prepustio bih se, onako u sebi, skladanju nekakve pjesmice koju sam naslovio „Garjevica u mom oku“, pokušavajući pronaći prave riječi i refren, prikladne za ovu lijepu šumu. Vrijeme prolazi, bliži se noć. Sjedim na, iznad samog tla izvijenom, crnom, gorskom jasenu, koji je ovako izrastao baš kao udobno sjedište da netko sjedne na njega. Odjednom moje „skladanje“ prekine lavež terijera i lomljava suhih grana, određujem pravac i zaključujem da se gon kreće upravo prema meni. Da, upravo tako. Podižem se sa jasena i čvršće pritežem dvocijevku. Nema dvojbe, manja grupa divljih svinja kreće se upravo prema meni. Određujem pravac prema savjanju bukovog mladika. Puška u zgibu ramena cijevi uperene na rub uske prosjeke. Dva manja grla preskoćiše prosjeku a da nisam uspio poravnati nišansku liniju, no, sljedeće mi nasjedne na mušicu, povlačim otponac. Pogodak. Životinja se ruši valjajući pred sobom bukove mladice. Smiruje se uz hroptac. Ostatak grupe mijenja pravac, međutim to mene kao da ne zanima. Ja sam odstrjelio svog prvog vepra. Prvo, pa vepar. Zahvaljujem Dijani i Hubertu i Garjevici, mojoj šumi. 

Danas nakon toliko godina proteklih od lova koji sam vam opisao, šuma Garjevica je još uvijek lijepa, divljenja vrijedna, ekološki i gospodarski očuvana. Možete se slobodno napiti vode na šumskim potocima bez straha da se otrujete, ubrati gljive, šumsko voće i ljekovito bilje.
Još niti danas nisam dovršio onu pjesmicu o Garjevici, nemogu jednostavno pronaći odgovarajuće riječi kojima bi opisao taj lijepi izdanak prirode. Često sjedeći na terasi svoje kuće u Donjem Mikloušu pogleda uprtog u ono „sedlo“ na Meljna kosi gdje je pao moj prvi vepar, prebirem po doživljenim lovovima u društvu prijatelja od kojih mnogi već odavno love u „vjećnim lovištima“. A šuma, ta čarobna šuma Garjevica, u mom je sjećanju, u mom oku.

Tekst i fotografije: Mijo Zajček