Poziv dugogodisnjeg prijatelja me je obradovao.
- Imam lijepog i neobičnog srnjaka u reviru. Ima povredu noge, hramlje povremeno i rijetko se viđa.
- Koliko je neobičan?
- Vidjet ćeš! – nasmije se kolega.
Po dolasku u lovačku kuću sjedimo i prisjećamo se starih dogodovština i uspomena. Pomalo zabrinjava podatak kad krenemo o lovu, pa pokojni ovaj, pokojni onaj... dubok uzdah, zdravica, i odlazimo na čeku. Usput upravnika zadirkujem: pa ti misliš da sam ja toliko mator da pucati samo ćopave srnjake? „Ma ne prijatelju, ovaj se rijetko viđa, to je lovina za tebe!“
Dugo smo sjedili na čeki. Mir i tišina uz pjesmu ptica nekad toliko čovjeka opusti da u mislima odluta daleko. Povremeno bi nas živcirao let stršljena, kojeg je upravnik dočekao nožem. - Je'l u medalji? - Ma pitao bih te da ti na vrat sleti!
Smijemo se tiho i nastavljamo čekanje. Lijevo zec, pa još jedan. Malo dalje – mlada srna koju je majka očito otjerala od sebe zbog lanjenja. U sam mrak, na ivici žbunja pojavljuje se Krivi.
Daljina oko 120 metara, moram se pomučiti da ga vidim. Nisam htio poslušati sina i uzeti karabin s Z6 optikom. Navikao sam na mog `djeda` iz doline Lepenice, sa starim 6x42 Habichtom. Kalibar 7x64, zrno KS 8 gr.
Djed se oglasio, odnio Krivog 10tak metara.
Dobar vam pogled!
forum.lovac.info
