Strašno je to kako su nepuna dva dana tek prošla, a već sam zaboravila detalje...

Ne mogu vjerovati kojom brzinom ovaj skučeni prostor, ured i kompjuter mogu izbrisati miris proljeća... šume... humusa... krvi... i onog slatkastog neodoljivog mirisa divlje svinje...

Dakle, gdje da počnem?

Neplanirano kasno smo krenuli u šumu...

Prvotna namjera bila je da napunimo hranilice. Automatska je izbacala sav kukuruz još polovinom tjedna, pa traga osim srnećeg nismo vidjeli nakon čekanja u subotu - večer prije. 

Nedjelja je ujutro. Na nebu ni traga olujnim oblacima koji su sipali snijeg dan ranije. 

Zrak je čist, ispran burom koja je puhala cijelu noć... u sjeni još uvijek tragovi mraza... u daljini fazan kopka po oranici... 

Vozimo se u tišini. Psi u gajbama tiho cvile. U mislima prebrojavam stvari u strahu da sam nešto zaboravila. 

Želim da što prije ispraznimo gepek pun vreća kukuruza i provjerimo tragove na hranilištima, pa da krenemo u pirš, istražiti konačno novi dio terena, iako mi se činilo da je za to već prilično kasno. 

Kratko prokomentiran naglas što mi se vrti po mislima. 

Siniša se nasmije i odgovori kako „naše“ svinje dugo spavaju, a u šumi ih ionako svaki put sretnemo usred bijela dana. 

Složim se nevoljko s njegovom konstatacijom i predložim da prije čeke produžimo cestom i pogledamo gdje ona završava. 

U trenu mijenjamo plan. 

Ulazimo u lovište, produžujemo cestom, a slike novog terena po prvi puta urezuju nam se u pamćenje. 

S desne strane započinje borik. Presjeca ga potok na dijelu gdje se cesta račva u drugom pravcu. Ne idemo tim krakom preko potoka već nastavljamo ravno cestom. Borik sada prelazi na lijevu stranu. Desno se proteže branjevina koja prelazi u rijetku šumu s gustim podrastom.

Sunce nam tuče ravno u oči. Oba prozora su spuštena. Upijamo prohladni zrak i mirise kojima ovo proljetno jutro diše.

Stišćem dalekozor u rukama očima tražeći i najmanji pokret. 

Dolazimo do spomenika. Molim Sinišu da zaustavi auto kako bih mjesto mogla markirati u GPS uređaj. 

Najednom, iz borika, kroz prozor s njegove strane, začuje se glasna lomljava, a trenutak kasnije moj dalekozor nađe se u njegovim rukama. 

„ Svinje ! “ prigušuje uzbuđenje u glasu koji mu treperi... 

Kratka stanka u kojoj bezuspješno pogledom pretražujem šumu u pravcu iz kojeg dolazi zvuk. 

„Vidi koliko ih je!“ 

Otimam mu dalekozor tražeći i dalje neuspješno bilo kakav pokret, tijelo, dlaku... a sunce koje se odbija od leća zasljepljuje me... 

Misli mi prolaze kroz glavu jedna za drugom: puške su u futroli... stali smo prebrzo... svinje nas sigurno čuju... kao i motor auta koji radi... psi bi svaki čas mogli početi lajati... a Siniša, kao da je naslutio moje strahove, nastavi polako voziti i zaustavlja se dva zavoja iza spomenika.

U tišini izlazimo iz auta, vadimo puške, pogledi nam se kratko sretnu, te on krene prvi... 

Prelazimo potok i ulazimo u borik. Svinjske staze presjecaju jedna drugu. Friškog traga ima na svakoj. 

Prolazim kraj velikog bora. Koliko se svinja tu češalo pomislim. Oko korijena udubljena zemlja, izlizana kora, osjeća se miris smole. 

Polako se približavamo mjestu gdje su se digle. Nalazimo izokrenuto lišće i tragove koji se spajaju u stazu. Kratko se zaustavljamo. Pitam ga što je točno vidio.

„Krdo svinja. Tri su velike šarene. Jedna krmača ima prstenove oko trbuha, bijelu glavu, pa crni prsten, pa bijeli prsten, pa crni zadnji kraj. To još nisam nikada vidio! Činilo mi se kao da su cijelo brdo prekrile kad su se raširile. Bilo ih je preko dvadeset.“

Ne vjerujem riječima koje mu izlaze iz usta, no njegov glas odaje da govori istinu. Svaka sekunda napaljuje me sve više. Najradije bih potrčala najbrže što mogu, no stišćem zube skamenjena na mjestu. Polako krećemo prateći stazu i nakon kratkog spusta nađemo se u klancu koji prati tok šumskog potoka. Nastavljamo uzvodno. Pazim da se ne pokliznem po kamenju. Tiše hodamo po vodi nego po lišću, dok šum potoka prikriva našu nespretnost.

S obje strane protežu se brda. Između njih klanci. Neki s pritokama, drugi suhi. S lijeve je sunčana strana brda, s desne sjena. Hodamo pažljivo jer su nam pogledi usmjereni visoko prema vrhovima i vijencima. Svinje kao da su nestale. Skrećem lijevo u brdo prateći stazu. Siniša me zaustavlja. „Kamo ideš?“ šapne tiho. „Idem za njima“ odgovaram kratko. „Zašto? Tko zna kuda su otišle“ u glasu mu se osjeća odlučnost. „Hoću odstrjeliti bijelu svinju“ odgovaram još odlučnije. „Ja ću desnim putem pa se vidimo kod auta ako se razdvojimo“ odgovori tonom podrške, poput roditelja koji pušta zaluđeno dijete da se opeče.

Kasnije je priznao da me s osmjehom na licu, krajičkom oka, gledao kako tvrdoglavo „grebem“ uzbrdo.

Čula sam ga još samo jednom. I lišće koje je zašuštalo pod njegovim korakom, a onda sam zašla za obronak sunčane strane brda, suprotno od njegove, s druge strane klanca i potoka čiji je šum postajao sve tiši.

Na nekim mjestima činilo mi se da napredujem više nizbrdo nego uzbrdo. Staza je bivala sve uža, a misao koja se rađala u meni sve veća. „Ovo nije put kojim je prošlo 20 svinja. Tu nije išlo cijelo krdo. One su se ili razdvojile ili je ovo neka druga ekipa. Pratim tragove par svinja, ne cijelog krda...“. Prijeđem još jedan klanac paralelno sa strmim nagibom i krenem uzbrdo ka samom vrhu. Na tom prijelazu izgubim tragove, no na pola puta naiđem ponovo na stazu i friško izokrenuto lišće. Miris humusa i izrovane zemlje zapuhne me dok na koljenima prelazim ispod grana krošnje oborene bukve. Postanem svjesna vjetra. Uspravim se i uhvatim njegov smjer od podnožja klanca prema vrhu brda. „Puše dobro ako su ispred mene. No ako su krenule prema gore osjetit će me odmah“. Staza krene vijugati oko brda i nađem se negdje na pola uzbrdice, paralelno s krakom klanca koji se od glavnog potoka odvojio na lijevo. Zapamtim mjesto gdje se dvije pritoke spajaju u glavni tok, onaj po kojem smo krenuli na samom početku. Poznavajući Sinišu zaključim kako je sigurno već došao do mjesta koje sad gledam s polovice uspona prema vrhu i koje se čini iz ove perspektive tako malim. Pretpostavim da je sad negdje na povratku, na pola puta prema autu. Stanem. Bio je u pravu kad me onako pod okom pogledao. Lovim dah koji sam više puta izgubila. Kunem samu sebe i stanje loše kondicije u koje sam se dovela. Pogledam oko sebe. Vidim vrh i cijelu sunčanu stranu brda. I klanac pod sobom. I nizbrdicu pod kutem od 70 stupnjeva po kojoj bih se trebala spustiti. Prolazi me volja pri pomisli da se moram penjati na drugu stranu po još većoj strmini. Još uvijek stojim.. Razmišljam... Nema smisla. Možda su već odmaknule tri brda dalje. Možda su me osjetile i ubrzale. Ne poznajem teren. Odustajem ići dalje.

Zemlja pod nogama mi proklizuje, pa napravim par koraka uzbrdo do prve bukve. Zadnjim pogledom prelazim vrhove lijeve osunčane strane i na samom prijelazu na drugu stranu u sjeni... ugledam svinju!!! U nevjerici grabim dalekozor. Izoštravam sliku ne skidajući pogled sa životinje. Bijela krmača s velikim crnim točkama okreće lišće u potrazi za hranom. Krajičkom oka uhvatim još jedan pokret. Druga svinja. Manja. Crna. Pa još jedna malo veća kraj nje. Ona prva nestaje iza hrpta.

Osjećam srce kako mi tuče u vratu. Više ne kontroliram disanje. Svjesna sam slabosti koja me trenutno paralizira.

Spuštam dalekozor i podižem pušku. Ne mogu umiriti končanice.

Ponovo dižem dalekozor u želji da odredim smjer u kojem se kreću. Idu polako, korakom, po samom hrptu brda preko puta mojeg, samo što ja stojim na sunčanoj strani, a one u sjeni. Pazim na svaki pokret u strahu da ne otkrijem svoju prisutnost.

Odlučim se pomaknuti par metara uzbrdo.

Ripne na gojzericama ne uspjevaju uloviti zemlju pod mojim nogama, pa počnem nekontrolirano klizati nazad. Jedan veći grumen glasno se stropošta nizbrdo u klanac. Zaustavljam se na koljenima. Ne dišem. Na trenutak prestajem postojati. Poželim pomaknuti glavu u njihovom pravcu, no bojim se da sam otkrivena. Krenem na koljenima tih par metara i polako se uspravim uz deblo. Još uvijek su tu. Toliko su sigurne, da ih zvukovi koji su se meni činili tako strašno glasnima, nisu ni najmanje uznemirili. Dižem dalekozor i ugledam još jednu svinju. Šarenu. Manju.

Hoda točno u mojoj ravnini na suprotnoj strani, po srednjem hrptu. Preteknem ju pogledom u smjeru kojim se kreće i ugledam kroz granje prazninu idealnu za hitac, točno prema mjestu na stazi par metara ispred nje. Shvatim da nemam previše vremena. Spuštam dalekozor. Dižem pušku. Kroz optiku pronalazim put među drvećem. Naslanjam se prstima lijeve ruke na bukvu i pritom pazim da cijev ne dotiče deblo. Palcem povlačim „šteher“ dok se svinja približava i puni mi optiku. Smirujem končanice. Lagano pomičem kažiprst ka okidaču.

Glasan prasak.

Ne uspjevam ispratiti metak pogledom jer me puška iznenadila. Automatski prepunim ne odvajavši pogled sa pogođene životinje.

Ona strmoglavo sukne nizbrdo i nakon par zgrčenih skokova nastavi beživotno, preko boka, padati prema klancu.

Slušam ostatak krda dok kasom odmiče iza vlake. Nastojim ničime ne odati svoju prisutnost. Barem dok ne odmaknu dovoljno daleko.

Šuštanje lišća utihuje. Šuma se smiruje. Ptice kao da nisu ni prestale pjevati.

Još uvijek spremno držim pušku, prateći posljednje udarce zadnjih nogu odstrjeljene životinje po vodi i kamenju.                                                                                                                                       

Spuštam se prema potoku na dno klanca. Zapuhuje me poznati, slatki miris smrti. Srce mi zaigra. Grlo mi se steže.

Dolazim do divljači, a osjećaj neizmjerne zahvalnosti preplavljuje mi cijelo tijelo. Toliko poseban, riječima neopisiv spoj sreće, zahvalnosti, spokoja i nekog unutarnjeg mira kad ishod ovako završi.

Zahvaljujem Dijani. I svetom Hubertu. I divljači na lovačkom užitku.

Zamišljam Sinišin ponosni izraz lica i poželim mu ispričati u trenu kako se sve odigralo.

Požurim odmah to i učiniti.

Calisto13