U trenutku kada je država Hrvatska donošenjem po hitnom postupku rigoroznog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju (NN 59/12) zadala žestoki udarac legalnim posjednicima i ljubiteljima vatrenog oružja (posebice sportskim strijelcima) te se sprema zadati još jedan, jednako tako žestok, ako ne i žešći i to u vidu dodatnih poreza i nameta vlasnicima vatrenog oružja, hrvatski olimpijac i strijelac tim istim «spornim» vatrenim oružjem Hrvatskoj državi osvaja zlatnu olimpijsku kolajnu.
U sklopu takvih maćehinskih okolnosti da situacija bude još paradoksalnija, Hrvatska je bila jedina država sa dva predstavnika u finalu trapa!
U želji da zatomi svaku sklonost svojih građana ka vatrenom oružju, a samim time i streljački sport kao takav jer se on sam po sebi u svojoj biti baš i temelji na ljubavi i sklonosti ka oružju, Hrvatskoj se događa čudo i ona se promiče u svjetsku velesilu u trapu, sportu u kojem je glavni rekvizit puška sačmarica odnosno vatreno oružje.
Kako se kuje streljačko olimpijsko zlato?
Nikako se ne mogu oteti dojmu, a već sam o tome pisao prije pune četiri godine (post pod naslovom Oružje – ponos i sramota nacije, od kolovoza 2008.godine) kada je Snježana Pejčić, na veliko iznenađenje mnogih osvojila za Hrvatsku prvu olimpijsku kolajnu u Pekingu, da kako za većinu javnosti tako i za mnoge dužnosnike Hrvatskog olimpijskog odbora te naše vrle hrvatske «svirali smo jedno ljeto» političare ovi naši sportaši predstavljaju totalnu nepoznanicu.
Iako, treba biti iskren i priznati kako su se od Pekinga do Londona okolnosti ipak malo promijenile nabolje i to ponajviše ondašnjem osvajanju medalje Snježane Pejčić, ne mogu se oteti dojmu da je princip ostao isti te su ti i takvi sportaši gotovo pa u statusu apsolutnih anonimaca.
Možda baš zbog toga naši političari i sportski dužnosnici koji trenutno zdušno prate i po Londonskim borilištima bodre naše sportaše nisu našli zgodnoga prisustvovati streljačkom trap finalu, disciplini gađanja letećih meta?!
Ili unatoč činjenici kako je Hrvatska imala dvojicu svojih predstavnika u finalu što je ravno novom svjetskom čudu nitko od tih i takvih «funkcionera» očito nije vjerovao u mogućnost osvajanje neke medalje, a samim time i prilike da ih snime kamere dok se šeretski cere grleći još uvijek srećom ošamućene sportaše.
Ipak je jučerašnje olimpijsko finale u trapu i na kraju uzbudljivo raspucavanje tijekom kojeg je Giovanni Cernogoraz osvajanjem povijesne zlatne olimpijske kolajne Hrvatskoj donijelo neizmjernu radost i veselje te omogućio dežurnim domaćim avetima još jedan klasičan dnevno politički igrokaz.
Osim kratkog sportskog prikaza, ovog uistinu za Hrvatsku, povijesnog događaja ne mogu se oteti dojmu kako su medijski prilozi prepuni licemjernih istupa oduševljenja, lažnih osmjeha te komentara svakojakih likova, od višegodišnjih tzv. uglednih sportskih dužnosnika do trenutno aktualnih političara.
Uz radost, kao neizostavni dekor koji prati svako osvajanje olimpijske kolajne bilo kojeg sjaja, nismo dugo trebali čekati da glavnu riječ svojim obećanjima preuzmu oni koji do jučer gotovo pa nisu niti znali tko su Giovanni Cernogoraz i Anton Glasnović, naši sudionici velikog finala u trapu.
Osim što gotovo pa nikada da i nisu čuli za njih sasvim sam uvjeren da o samome sportu, a kamoli trap streljaštvu i okolnostima pod kojima se kuju ove i neke buduće kolajne oni išta znaju.
Za one koje ne znaju, sportaši strijelci osim što spadaju među tzv. male sportove, načelno nezanimljive sponzorima i pri dnu ljestvice financiranja iz državnog proračuna, radi specifičnosti svoga sportskog rekvizita puške odnosno vatrenog oružja spadaju i pod režim posebnog zakona.
To znači da se na njih kao vlasnike vatrenog oružja ne gleda kao na obične sportaše već kao na građane sa višom odgovornošću i posebnim obvezama i to kroz posebnu lupu!
Strijelcima nisu dozvoljene mnoge stvari koje su obično dozvoljene svim drugim sportašima koji se natječu u drugim sportskim disciplinama.
Kako bih bolje odnosno plastičnije objasnio što u našoj državi znači biti strijelac, ujedno i vlasnik vatrenog oružja te pod kojim se zakonskim okolnostima kovala zlatna olimpijska kolajna kojom se trenutno vodeći ljudi naše države i sporta busaju i hvale posegnuti ću prema primjerima iz prakse, a kojima resorno ministarstvo već nekoliko godina sustavno zavodi javni red i mir te podiže nivo opće sigurnosti na viši nivo.
Dakako, sve su to navodne projekcije koje imaju uporište u slučajevima iz prakse u kojima ću pokušati glavnu ulogu dati Giovanniju Cernogorazu te prikazati sa kakvim se problemima susreću hrvatski strijelci i ljubitelji vatrenog oružja.
Recimo da je Cernogoraz osvajanje prvog mjesta i zlatne olimpijske medalje, kao iznimnog i jedinstvenog sportskog dosega, poželio odmah na strelištu proslaviti ispijanjem pjenušca, pićem toliko uobičajenom tijekom sličnih proslava, riskirao bih da po uobičajenim kriterijima i praksi Ministarstva unutarnjih poslova ostane bez dozvole za vatreno oružje te samim time i bez mogućnosti bavljenja trapom.
Naime, ukoliko bi on tada pokušao ispiti par gutljaja pjenušca odmah na strelištu, što bi značilo da mu se puška smještena u odgovarajuću navlaku ili kofer nalazi svega par metara od njega, mogao bih biti prijavljen da rukuje vatrenim oružjem u alkoholiziranom stanju!! Iako on to oružje uopće ne bi dirao, nadležni pretpostavljaju da bi on u nekom budućem vremenu tog dana i odlaska sa strelišta ipak mogao ugroziti sigurnost građana i prekršiti odredbe Zakona o oružju, ako bi možda išao prenijeti pušku iz službenog autobusa do sobe u Olimpijskom selu i to sve držeći za ručke navlaku ili kofer u kojima se puška nalazi. Dovoljno za oduzimanje oružja jer je on po njima rukovao oružjem iako je takvo tumačenje više nego zločesto, no sa rogatijim se teško bosti kaže ona stara narodna. Uz to i praksa u Hrvatskoj to je već djelima potvrdila. Nadalje, zamislimo situaciju u kojoj recimo Cernogoraz ne odlazi sa strelišta u svoju sobu već ide ravno u hrvatsku sportsku kuću (mora ponijeti i pušku sa sobom) gdje ga sasvim sigurno «državničko/sportski veledostojnici» nude alkoholnim pićem bez mogućnosti odbijanja, jer ipak je osvojena olimpijska medalja. I tada bi riskirao da mu se po dobrom starom hrvatskom običaju oduzme pravo (možda ga primijeti kakav sigurnjak) na posjedovanje vatrenog oružja jer…
Zna se već, rukovao je oružjem u alkoholiziranom stanju, a vjerojatno je i sklon alkoholu pošto je u tome slučaju pio puna dva puta za redom, na strelištu par gutljaja pjenušca i sad u sportskoj kući gutljaj možda Hennessya.
Nadalje, u medijima je izašao podatak da Giovanni Cernogoraz radi kao konobar u obiteljskom restoranu roditelja. Kao što znamo u restoranima se jede i konzumiraju se alkoholna pića. Svatko tko se iole razumije u ugostiteljstvo zna da se barem jednom u karijeri morao suočiti sa problematičnim gostom/ima.
Ah da, Giovanni Cernogoraz ima i djecu…
Pokušajmo zamisliti primjer u kojem dolazi do narušavanja javnog reda i mira u kojem problematičan gost u alkoholiziranom stanju radi probleme u smjeni u kojoj baš upravo Giovanni Cernogoraz radi. Taj isti problematični gost fizički nasrće na nekog od obitelji našeg sportskog junaka te se on postavlja između njih u cilju smirivanja situacije no gost ga fizički napada i udara… Prema praksi i kriterijima MUP-a sasvim dovoljno da se obojici podnesu prekršajne (možda i kaznene u zavisnosti od posljedica) prijave što za sobom automatski povlači i oduzimanje vatrenog oružja Cernogorazu te gubitak prava na posjedovanje istog do završetka sudskog procesa, a znamo što u praksi to znači. No, recimo da Giovanni Cernogoraz bude sudski oslobođen svake krivnje to i dalje ne znači da će mu oružje biti vraćeno, a on ponovno ishoditi pravo na posjedovanje vatrenog oružja. Policija zadržava pravo da mu odbije to pravo, a hrvatska praksa kazuje da bi se baš upravo to i zbilo.
Ukoliko Giovanni Cernogoraz slučajno sudjeluje u prometnoj nezgodi u kojoj mu biciklist izlijeće pod njegovo vozilo i tada dolazi do pada biciklista koji slučajno lomi ruku (teška tjelesna ozljeda), oduzimanje vatrenog oružja i prava na posjedovanje istog sasvim su sigurna mjera koja će biti primijenjena. Iako, on nužno ne mora recimo prekoračiti brzinu ili upravljati vozilom pod utjecajem alkohola…,kao što izazivanje teške tjelesne ozljede nije povezano sa nasilnim djelom… Barem je do sada takva praksa bila.
A zamislite ovo, ako se kojim slučajem u nekoj bliskoj ili daljoj budućnosti Giovanni Cernogoraz, odluči razvesti od supruge i u miru rastati, zna se što slijedi: privremeno oduzimanje vatrenog oružja kao preventivne mjere u cilju zaštite supruge!!
Pritom okolnosti razvoda uopće nisu bitne jer nam praksa kaže da smo tada svi u istom košu sumnjivih osoba…!
A među nas spada i naš današnji sportski olimpijski junak Giovanni Cernogoraz….što znaci da on trebao prekinuti sportsku karijeru jer eto, dogodilo mu se to što se može dogoditi svakome od nas, a time su zakonski uvjeti za rukovanje vatrenim oružjem narušeni.
Želja mi je ovim primjerima ukazati na složenost i veliku odgovornost svakog ljubitelja vatrenog oružja (sportski strijelci su mnogi od njih) koji su itekako svjesni okolnosti pod kojima mogu i smije konzumirati privilegij legalnog posjedovanja vatrenog oružja.
Dapače, upravo kroz prizmu poštivanja zakonskih odredaba jasno je da si strijelci vlasnici oružja ne mogu niti smiju dozvoliti luksuz ponašanja kakvo si mogu dopustiti ostali sportaši. Pojedini sportovi obiluju međusobnih koškanjem, vrijeđanjem i psovanjem među natjecateljima što u streljačkom sportu nije praksa niti si oni to mogu niti smiju dopustiti. Takvo ponašanje osim što nije poželjno podleglo bi i zakonskim sankcijama što bi u konačnici rezultiralo oduzimanjem prava na posjedovanje vatrenog oružja kao osnove za bavljenje streljačkim sportom. I tada bi sasvim sigurno takav strijelac napunio stranice Crne kronike jer tu bi ga uredništvo novina stavilo.
Za razliku od njih primjerice nogometaš se može napiti, prenoćiti mrtav pijan u policijskoj postaji, pokušati podmititi policajca ili čak isprebijati slučajnog sudionika u prometu te na kraju na radost sviju biti tretiran kao kakva estradna zvijezda koju će odmah brže bolje uredništva prezentirati kao «playboye» dajući im najbolji prostor u novinama ili ne televiziji.
Sto se tiče tehničke strane sporta mogu samo iz osobnog iskustva slobodno ustvrditi kako je nastup u finalu i osvajanje zlatne kolajne posljedica ogromnih osobnih financijskih izdataka i samoodricanja obitelji, a nikako ne ulaganja sustava u razvoj strijelaca i njihovo oblikovanje. Ispucavanje desetine i stotine tisuća metaka samo kako bi se do savršenstva doveo određeni pokret osim što zahtjeva nepresušni izvor financija on zahtjeva i veliki utrošak slobodnog vremena. Ulaganja u oružje, putovanja i plaćanje kotizacija za natjecanje samo su još jedan vid obveznih troškova.
I to sve samo da bi se uživalo u hobiju za kojeg nitko ne mari i o kojem nitko ne želi napisati više od par redaka teksta i to samo povodom osvajanja nekog Svjetskog kupa ili prvenstava. Za toliko se i ima mjesta jer većina prostora je ipak rezervirana za izvještaje sa susreta nogometnih ekipa od prve do pete lige…
A država?
Ona niti prepoznaje niti podržava takve sportove, jasno i glasno! Dapače, ona streljaštvo gotovo svake godine želi što indirektno što direktno zatomiti donošenjem restriktivnijih i restriktivnijih zakonskim odredbi od kojih najnovija zabrana osobnog punjenja streljiva za potrebe sportskog streljaštva direktno pogađa baš upravo i jedino sportske strijelce!
A situacija u streljaštvu ionako uopće nije bajna. Strijelaca je sve manje kao direktne posljedice udara na volju vlasnika oružja koje se sustavno već godinama provodi konstantnim nametanjem novih i novih zakonskih ograničenja i uvjeta koje vlasnici moraju ispuniti. I financijskih dakako, a za iduću su godinu već i najavljeni novi porezni nameti!
Uz to Republika Hrvatska nema dovoljno niti strelišta, a i ona koja ima je donošenjem Pravilnika sa suludim propisima ili zatvorila ili drastično ograničila te i na taj način jasno pokazala što misli o ljudima koji se žele baviti streljaštvom kao jednim vidom upražnjavanja ljubavi i sklonosti pojedinaca spram oružja.
Nedostatak adekvatnih strelišta odražava se na ritam izobrazbe i obuke te kondiciranja i samih pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova, ali to očito nikoga ne zabrinjava.
Kako i bi kada u samome MUP-u postoje osobe koje se bave idejama da vatreno oružje policiji nije potrebno! Valjda je takvo razmišljanje došlo pod utjecajem dežurnih moralistica i modno osviještenih prodavačica magle koje su se s godinama uspjele nametnuti dotle da bi čak i one imenovale svoje kadrove u MUP.
Tada bi valjda policajci u službu trebali ići noseći peruške za čišćenje prašine umjesto vatrenog oružja!?!
Ali eto ipak to nije spriječilo Ranka Ostojića, našeg ministra MUP-a, da komentirajući novinarima želju Giovannia Cernogoraza za poslom u MUP-u ili MORH-u, ustvrdi kako MUP podupire sport i bavljenje sportom, dakako i streljaštvo ma kakvo god!
Pošto je MUP i predlagatelj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju i samog Zakona o oružju jasno je da je ovo samo politička izjava bez ikakvog realnog temelja u stvarnosti! Jer Zakon o oružju odnosno naputci za njegovu provedbu jasno ukazuju da policija samo traži povod za oduzimanje vatrenog oružja pa makar on bio i puke administrativne odnosno birokratske prirode.
U takvom okruženju teško da možemo govoriti o podršci streljačkom sportu!
Ako nekim čudom i dođe do toga da se Giovannia Cernogoraza zaposli u Ministarstvo unutarnjih poslova možda će i on biti tretiran kao neprijateljski element kao što se godinama tretiraju i svi oni koji u sustavu pokazuju sklonosti prema vatrenom oružju, a ujedno su i vrhunski sportaši za koje javnost uopće niti ne zna da postoje!
Autor: Dubravko Gvozdanovic Izvor: http://blog.vecernji.hr/gvozdanovic/2012/08/07/462/ kolovoz 7th, 2012
Bravo Dudo..!
Reagirao si odličnim tekstom u pravo vrijeme…
Sve stoji, ali si zaboravio reći (možda i nije bilo mjesta u temi) da je trend u svijetu “oduzimanje” oružja, obzirom na sve veću “kritičnu masu” među pučanstvom i sve veće mogućnosti eskalacije sukoba između te kritična mase (s pravom) nezadovoljnih građana i korumpirane vlasti (vlast želi ostati dominantna). Nažalost, toga će biti sve više. Odnosno, ekscesa sa vatrenim oružjem (ludih, neodgovornih) pojedinaca,koji imaju za posljedicu sve rigoroznije mjere po pitanju vatrenog (i drugog) oružja. Odnosno, nas zaljubljenika u isto…
Pozdrav od Hrvoja Majetića
Nemam što dodati iza Hrvoja…
Osim što mi se čini da je to otprilike glas razuma jedne osobe koja govori u foliju na novom telefonu, svi oko njega razumiju ono što priča ali onaj kome je upućen glas ne razumije dokle god ne skineš foliju sa zvučnika dakle nešto malo dopre do njihovog slušnog organa ali u biti oni se prave upravo onakvima kakvi jesu sve će učiniti samo da ostanu na vlasti, a taj zakon je represija jer se boje i znaju s razlogom da je kritična masa dostignuta, a znamo i zašto današnja sociologija iliti bivši Marxizam govori kako se rješava ekonomska kriza, sve dakle govori u prilog nama ali zakoni donose oni koje smo kao “izabrali”….
suma sumaris kaže Dudo ako smijem tako reći mogu oni donositi svakojake zakone, ali oružje su pravili kreativci upravo iz razloga jer su se osjećali ugroženo..
nemoramo ići daleko u povijest, Domovinski rat je pokazao da oružje nikada nije bio problem Hrvatskom narodu…
Treba potpuno liberalizirati Zakon o oružju kao u Švicarskoj! Dosta totlitarizama bilo koje boje!
Nema se što dodati ni oduzeti! Potpisujem svaku riječ. Prenijet ćemo ovaj tekst integralno na web stranice Streljačkog saveza PGŽ i Hrvatskog časničkog zbora PGŽ.
Ovo se upravo sad mora čuti, iako smo svi svjesni da su uši kojima je ovo prvenstveno upućeno – gluhe.
Wagner