Lovački zanat današnji svijet baš i ne razumije, pojednostavljuje se na - ubijaju životinje. No, današnji svijet misli i kako meso raste u mesnicama i nema istu sućut prema onome što mu je dostupnije u izlozima. Stoga lovce teško razumiju. Zaludu je objašnjavati kako je to doista najstariji ljudski zanat (a ne ‘onaj’), kako je zbog lovačke ishrane ljudima narastao mozak i kako su se u jednom trenutku prosvijetlili među primatima. Da ne spominjemo stare bajke u kojima je lik lovca najčešće spasitelj ugrožene dječice u šumi, glavni pozitivac, deus ex machina.

Suvremeni lovci, opet, tvrde kako se životinjski fond povećava upravo zbog onoga što oni rade; hrane divljač u vrijeme gladi i poje u vrijeme žeđi, paze na lovostaje, biraju što će se odstrijeliti, naplaćuje se svaki ulov, kao ponajbolji primjer navode se hrvatski medvjedi čiji se broj povećao na tisuću otkad lovci paze na njih, a bili su na rubu nestanka! Teško shvatljivo, ali je tako.

Ova velika i beskrajna rasprava dobila je viši smisao prošlog tjedna u Velome Varošu gdje smo u Borčićevoj ulici upoznali Dragana Matošića (60) Splićanina koji nam se predstavio kao profesionalni lovac. Jedan sustolnik mu je uputio uobičajeno pitanje:

- Ma ja ne razumin zašto ljudi love, a nisu gladni? - A ja ne razumin zašto ljudi loču, a nisu žedni... – zapečatio je Dragan.

Tjedan dana iza toga našli smo se u Draganovoj drugoj kući, na Svilaji u Zelovu, gdje je ujedno i njegova lovačka baza. Na zidovima su trofeji smaknuti od ruskoga polarnog kruga, preko kavkaskih šuma do afričkih stepa, fotografije, članci objavljeni o njemu u stranim lovačkim časopisima, lovački psi i ostali arti ovoga zanata.

- Moj dida Ilija bio je lovac, a s ujcom Ljubom san krenuo prvi put u lov ka dite od dvanaest godina po Dalmaciji. Volija san prirodu i još je volin, bolje se osjećam u planini nego na moru i već s osamnaest sam položio lovački ispit. Uostalom strijelac sam i po horoskopu, sve se poklopilo. I sin mi Igor voli lov tako da priča ide dalje – počinje svoju lovački priču Dragan, čiji je prvi ulov bio tipični dalmatinski – zec!

Korak po korak, prešao je u Bosnu i Slavoniju gdje se orijentirao na visoku divljač; muflone, divokoze, medvjede. Njegov je trofejni muflon ustrijeljen 1984. godine na Pelješcu bio među deset hrvatskih trofejnih na Međunarodnoj izložbi lovačkih trofeja u Plovdivu. Matošić je tih godina otišao iz “Dalekovoda” u kojem je bio zaposlen i počeo raditi za “Kompas” na području cijele Jugoslavije kao vodič u lovačkom turizmu.

Što zapravo radi lovački vodič? - Mora promotriti divljač, procijeniti njezinu trofejnu vrijednost, budući da se po njoj plaća i dovesti lovca u situaciju da je može ustrijeliti. Naime, ako lovac odstrijeli divljač ispod trofejne vrijednost koju je dogovorio s vodičem, nije je dužan platiti – objašnjava, a početkom devedesetih se osamostaljuje i kreće u lov po planinama, šumama, stepama i močvarama svijeta; Rusiji, Mongoliji, Iranu, Ukrajini, Kazahstanu, Gruziji, Zimbabveu, Južnoafričkoj Republici, Tanzaniji, Keniji, europskim zemljama...

Što je najvažnije za svjetskog lovca? - Prvo i osnovno, da ima novca! Jer moramo znati, sve što se ulovi, plaća se. Što je ustrijeljena divljač vrjednija, trofejnija, ona više i košta. Na primjer, mongolska divlja ovca, argal, stoji i do pedeset tisuća eura! A to je za bogate ljude posebna strast koja ih goni u šume, vodio sam jednom u lov čovjeka od 80 godina... Dakle, svaki lov se plaća, recimo ako rani divljač, u Europi se plaća 50 posto cijene, dok u Africi to iznosi sto posto, čak se i promašena divljač plaća sto eura. Lov stvarno nije jeftina i jednostavna zanimacija, kao, uzmi pušku i tuci. To je veliki svjetski biznis.

Listamo albume s fotografijama i nailazimo na prizor koji bi šokirao zaštitare divljih životinja: puni veliki kamioni ubijenih antilopa. - To su kazahstanske sajge. Bio sam s 24 ruska lovca koji su ih ustrijelili 1300 u jednom danu! Sajgi na tom području ima oko milijun, ali to je ujedno i izlovljavanje za prehranu, kožnu galanteriju, rogovi se izvoze za kinesku medicinu... To je bilo 1993. godine i slažem se da je prilično krvavo i ne previše etično, no procjena je bila da ih je previše za to područje. Ipak, snimljeni izlov se nastavio i danas su sajge na popisu zaštićenih životinja, nažalost prepolovljene.

Zbog čega ste preklani išli u polarni krug? - Lovili smo sjeverne jelene, karibue. To je područje Tajmira. Iz Moskve smo letjeli do Novinska, daleko na sjeveru gdje je Staljin imao gulage, onda tri sata helikopterom da bismo došli ‘negdje’, pa od ‘negdje’ još 140 kilometara brodićem niz rijeku Hetu. Došli smo krajem ljeta kad su temperature još izdržljive, a najvažnije, nije sezona komaraca od kojih se ne može živjeti. No napadale su nas muhe, koje zovu gnus, a gore grizu od komaraca. Dva tjedna smo proveli tamo, daleko od ikakve civilizacije, spavali smo u sklepanim barakama, jeli neke sirove ribice s malo soli i kruva. I gljive, sve sibirske gljive su jestive. Moji vodiči hvatali su i ribe zvane čir čija je ikra vrlo ukusna. Jelenske mišiće i džigericu spremaju tako da ih posole i samo dva dana dime u jednoj kućici, ali okus je perfektan.

Tri dana i noći - zapravo nisu bile noći jer je vladao vječni dan - čekao sam na riječnom prijelazu da naiđu karibui. Na koncu sam ih ustrijelio sedam. Procjenjuje se da tamošnja kolonija karibua broji oko milijun jedinki, a meso se čuva u posebnim frižiderima, zapravo jamama iskopanima u zemlji. Ljeti su na njima dvoja vrata, a zimi se vrata otvore za provjetravanje, to je moćno duboko smrzavanje.

A u Africi? - Kudue, orikse, plavog i crnog gnua, steinbock daikera, blezbaka, bušbaka, mountain reeboka, bradavičastu svinju, zebru...

Jeste li susreli Nadana negdje? - A šta ćeš... Ne ulazim u njegove poslove, mogu kazati samo što znam oko lova, dakle, išao je u regularna lovišta i nije bio u krivolovu. Očito mu se sviđalo.

Navodno i europska lovišta zahvaća manija ‘proizvodnje’ trofejne divljači? - Nevjerojatno za pojam lova, ali je tako, uzgaja se i ‘proizvodi’ trofejna divljač, šopa umjetnom hranom i različitim dodacima prehrani, da bi što prije narasla, izgledala savršeno i da je se takvu gurne pred lovca. I, naravno, dobro zaradi.

Stignete li obići zemlje i gradove u koje putujete? - Sad kad razmišljam žao mi je što nisam više obilazio gradove, zadržao bih se u njima samo dan, dva. Ali zato sam upoznao čudesnu prirodu, nevjerojatne prizore – nastavlja Dragan koji se služi engleskim, ruskim, talijanskim i španjolskim jezikom, a stekao je poznanstva i kontakte, neophodne ponajprije u udaljenim zemljama u kojima ne važe zapadnjačke uzance.

Jeste li ikad došli pod koji rog ili zub? - Ne, ali sam dvaput zamalo nastradao od kljove, veprove. Jednom se ranjeni vapar od 150 kila zaletio na mene, oborio sam ga samo pola metra od sebe. Drugi put smo streljivom za uspavljivanje pogodili još većeg, od 180 kilograma. Kad sam mu se približio, skočio je i počeo me ganjati, dohvatio mi je hlače, isparao ih kljovom i pao, zaspao, samo par centimetara je falilo da mi ne dohvati nogu. U Zimbabveu, kad smo slijedili bradavičastu svinju koja je strašno opasna, domaći vodič nije htio hodati sa mnom, nego me slijedio na desetak metara. Osim divljih svinja, u najvećoj sam opasnosti bio u ruskim avionima, kad vidiš kako ih servisiraju, nikad nisi siguran...

Kakav po vašem mišljenju mora biti pravi lovac? - Razuman i nikad pohlepan. Mora znati što želi i iznimno poštivati prirodu. Prema njezinoj sili si nitko i ništa!

Koja vam je najdraža divljač u pjatu? - Pa, zec, naš dalmatinski!

Što su trofeji? Od medvjeda krzno i lubanja, te ‘slakta kost’ iz one stvari. Je, ima kost ‘tamo’, šta, niste znali?! Od papkara rogovi, od svinje kljove, od zebre koža, od divlje mačke lubanja...

Osim toga, ništa se ne smije iznijeti iz lovišta? - Ne iznosi se ništa, nego se naruči čišćenje, prepariranje ili štavljenje kože u zemlji u kojoj se lovi. Onda se plati carinu i dostavu. I to je značajan trošak.

Imate svakakvih rogonja, koje najviše cijenite? - Svatko bi pomislio da su mi najznačajniji ovi veliki, izvijeni rogovi egzotičnih antilopa. Ali ja sam najponosniji na kolekciju trofeja srnjaka, potrebno je veliko lovačko iskustvo, a vrlo je teško naići na trofejne primjerke.

Fascinantna divlja mačka... - Naš dalmatinski muflon među mojim je lovačkim favoritima, ovdje žive vrhunski trofejni primjerci. Posebno cijenim divlju mačku, ona je fascinantna životinja. Nismo ni svjesni da ih ima po šumama cijele Hrvatske, pa i ovdje u Dalmaciji. Savršene su, elegantne, mišićave, nešto veće od domaćih mačaka, tigrastog uzorka krzna. Moćni predatori na manje životinje – navodi Matošić.

Najatraktivniji afrički lovački ‘aranžman’ je tzv. Big five - Velika petorka. Uključuje odstrjel slona, leoparda, nosoroga, lava i buffala. - Cijena tog aranžmana je i dvjesto tisuća eura. Tim prije što se ne mogu ustrijeliti u jednom safariju, koji stoji i do dvije tisuće dolara, nego se treba vraćati više puta. To je lov za doista bogate ljude – kaže Matošić.

Slobodna Dalmacija, D.Š., 08.09.