Prema standardu Međunarodne kinološke federacije FCI-aj svrstani su u VII FCI grupu koja se dijeli na sekcije:

1.sekcija su Kontinentalni ptičari

2.sekcija su Britanski i Irski ptičari ili Otočni ptičari

Kod ptičara kao i kod ostalih lovačkih pasa jedno od bitnih svojstava je dobar njuh, što je njuh bolji to su i radne sposobnosti psa veće. Ptičari zahvaljujući osjetljivom nosu pronalaze divljač na dosta velikoj udaljenosti i kao što im je urođeno tada stanu i smjerom nosa pokazuju pravac gdje se divljač nalazi.

Ptičari traže divljač krstareći lovištem, odnosno šarajući lovište sa jedne strane na drugu. Nakon što je lovac odstrijelio divljač, zadatak ptičara je da mu odstrijeljenu divljač donese i preda.

Ptičare koristimo u lovu na sitnu divljač, to je pretežno pernata divljač kao fazani, patke, prepelice, šljuke, trčke i sl, dok od dlakave divljači tu spada zec, kunić, lisica i drugo. 

Ptičari također, što je sve češće, mogu nam pomagati i u lovu na visoku divljač tako što ćemo ih obučiti za potragu ranjene divljač pa ćemo ih koristiti umjesto krvosljednika. Kod ptičara na ispitima u radu ocjenjuje se nos, traženje, stajanje, sekundiranje, poslušnost, brzina, istrajnost, mirnoća na pucanj, odloživost, način donošenja, predaja divljači, ponašanje prema ustrijeljenoj divljači, donošenje iz vode, traženje u vodi, vlečka ili donošenje ranjene divljači po tragu i drugo.

 

Otočni ptičari  

Engleskim ptičarima nije urođeno aportiranje odstrijeljene divljači, ali ćemo ih tome bez veće muke naučiti, naime, Englezi su od svojih pasa ptičara prvenstveno tražili ustrajnost u radu i pouzdan nos, u lov bi išli sa najmanje dva psa ptičara čiji je zadatak da pronađu divljač i sa retriverom koji bi im donosio ustrijeljenu divljač.

 

Engleski i Irski ptičari stvarani su kako im i ime kaže na GB otočju tako da je njihov temperament i način pretraživanja prilagođen za široke prostrane poljske terene. Odlikuju se iznimnim stilom traženja, brzinom i ustrajnosti, čvrstom markom (stajanjem) na divljač, kvalitetom nosa. U matičnim zemljama izbjegava se njihov svaki kontakt sa zečevima, odnosno oni zečeve pri radu moraju ignorirati i nije potrebno da su donosači, no u nas kao i na kontinentu uopće, moraju donašati sitnu divljač. U njih ubrajamo Pointera, Engleskog setera, Irskog crvenog i crveno-bijelog setera i Gordon setera.

Kontinentalni ptičari

uzgajani su u Europi i možemo reći da su pojedine pasmine više specijalizirane tj. usmjerene za rad na određenu divljač, odnosno za izvršavanje određenog zadatka. Izuzetno su ustrajni i dobrog temperamenta, po čudi su nešto oštriji no engleski ptičari i svestraniji su od Engleskih i Irskih ptičara.

Prvenstvena zadaća je pronaći divljač i stajanjem označiti gdje se ona nalazi, a potom nakon odstijela divljači zadaća im je pronači i donjeti usmrćenu ili ranjenu divljač koja bi inače bila izgubljena za lovca.

Osim rada na sitnu pernatu divljač, izvrsno su se pokazali za lov zeca i kunića, lisice i kao goniči divljih svinja, a specijalno obučeni psi koriste se i kao krvosljednici.

Danas su kontinentalni ptičari dokazali da imaju izvrsnu kvalitetu nosa i da ga vrlo dobro koriste u pronalaženju predmeta i divljači, tako se sve češće uvjeravamo u svestranost gdje ipak malo prednjače Njemački ptičari, a koriste se za pronalaženje tartufa, izgubljenih ljudi u ruševinama, psi za detekciju eksploziva i droge itd.

 

Kako je i Europa puno veća od Velike Britanije i sačinjena od više zemalja, tako je i raznovrsnija “ponuda” kontinentalnih ptičara, u njih ubrajamo: Bracco Italiano, Bracco Spinone, Mađarska kratkodlaka i oštrodlaka vižla, Njemački oštrodlaki, kratkodlaki i dugodlaki ptičar, Stickelhaar, Vajmarski dugodlaki i kratkodlaki ptičar, Epagneul breton, Epagneul piquard, Mali i Veliki Munsterlander, Češki fousek, itd...

Autor: Branimir Reindl dr.vet.med.