NAŠA PRIČA IZ LIKE
Dida, je velika i široka naša Lika
Kolovoška žega zagrijala zagrebački asfalt. Slično je i u Velikoj Gorici, odakle naši putnici bježe u hladnije predjele. Gdje je hladnije ljeti, nego u ličkom zavičaju. Djed Ivica vozi desetogodišnjeg unuka Ivana u lička brda podno Kapele, na svoju djedovinu. Kraj Jezerana nalazi se mjesto Lipice, a u njimu naselje Smolčići. Ondje djed često dolazi u lov i uređuje stogodišnju kuću. Zbog obveza na poslu može ostati par dana, a mali Ivo bi htio više biti u Lici.
Ivo je desetogodišnjak koji dosta zna o divljim životinjama i prirodi. Radoznalo dijete istražuje okolicu stare kuće i promatra divljinu Velike Kapele. Za razliku od svojih vršnjaka više voli učiti o prirodi od djeda, nego držati mobitel. Poveo bi ga djed na obližnju čeku, ali propis je propis, djeca ne smiju u lov. Možda, kad Ivo napuni šesnaest godina, bude htio polagati lovački ispit. Do tada djed mora paziti da unuk ne odluta u divljinu ili naleti na poskoka iza kamena. Kroz Lipice i Jezerane su nedavno prolazili emigranti, Alžirci, na putu ka Ogulinu. To je nova južna ruta krijumčara ljudi od BiH ka Sloveniji i dalje.
„Deda, deda, kad ćemo na vrh, kada ha djeda? Poslije dvadesetog upita unuka, djed samo reče : „E sad idemo“. Uputiše se iz svog dvorišta ka brdu zvanom Kita, koje dominira okolicom. Smolčići su na oko sedamsto, a brdo Kita na 1037 metara nad morem. Više od tristo metara razlike, ništa za stare planinare i lovce.
Mali Ivo ima samo štap, zbog zmija. Kaže boji se zmija i osa, medvjeda nikako. Baš mu djed pokazuje gdje je medvjed kopao oko mravinjaka, a ostali veliki tragovi. Prošlo ljeto medvjed im je jeo šljive, a zna uništavati voćke. Krumpir i kukuruz ondje ne siju, pa divlje svinje namaju što uništavati kao susjedima. Nedavno je lovac iz obližnje Stajnice ulovio vepra od 170 kg, čekao ga kod žita.
Djed pokazuje unuku lokacije kroz koje prolaze, Gljiva, Smuka, Matkovica. Baš odtamo vidi se kilometrima daleko. Unuk dokučuje koliko je visoka i široka Lika. Sa vrha brda je pogled na Zavižan, Josipdol, dio Velebita u magli. Samo, treba se popeti do vrha brda od tisuću metara. No, unuk je žilav kao svi Ličani.
Od one bukve do onog hrasta, pa dvjesto metara dolje je naša šuma. Od one breze do onog kamena je naše. Tu je djed čuvao stoku kao mali. Unuk nikako ne može shvatiti kako djed ima orijentaciju po drveću, a nikakve oznake nema, kamoli putokaza. No, ondje su nekada bile livade, sjenokosi, danas je izrasla šuma kroz koju se jedva prolazi. U šumi ima niske i visoke divljači i tragova. Vode nema, ali ima nekoliko lokvi za divljač, ondje se nekada stoka pojila, danas se divlje svinje kaljuže. Osim šumskih puteva za izvoz drva, ondje su i staze divljači, sudeći po tragovima, za divljač je to auto cesta.
Uz malo odmora i znojenja, novopečeni planinari stigoše na vrh brda Kita. Ondje je nekakav mali odašiljač i debela hladovina za odmor duše i tjela. Bistri unuk odmah kazuje djedu kako se odozgo teže spustiti do kuće nego se penjati. Kazuje još kako se kuhaju njegovi prijatelji u Gorici, dok su oni u ličkoj hladovini. Obavezna fotografija sa vrha brda koje je veće od vrha Kapele.
Mali Ivo podsjeća djeda kako je obećao da će ga dovesti zimi u Liku. Djed mu govori kako je ondje dovodio i njegovog oca kad je bio kao on. Da zna gdje je mu djedovina i od kojeg hrasta do koje bukve je njihovo imanje. Sumrak se već spuštao na lička brda kad su dvojica planinara-lovaca stigli u staru kuću. Mali Ivo pogleda vrh brda s kojeg su se umorni spustili i prozbori: „ Dida, drugi put u Liku dolazimo na duže“. Dida otpuhnu dim cigarete i nasmješi se ...
Zabilježio Boris ĆAVAR
( Fotografija unuk Ivo i djed Ivica na vrhu brda Kita)
